Migrantski marš
Noću, po zimi, putuju kroz vrleti Plješevice. Pokušavaju se domoći Europske unije i najčešće ih vraćaju nazad u BiH. Neke od njihovih priča zabilježio je njemački humanitarni aktivist Dirk Planert.
Trudnice i djeca u vrletima Plješevice
Napadalo je oko 30 cm snijega. Brutalno je hladno. Ova skupina odustala je od pokušaja prelaska granice i želi se vratiti u Bihać. Otkrili su je pripadnici granične policije. Trudnica, dijete i mladić iz skupine su policijskim terencem vraćeni u izbjeglički kamp Međunarodne organizacije za migracije (IOM) „Hotel Sedra“. Za oca, kao i još jednog muškarca iz skupine, nije bilo mjesta u vozilu.
Kroz šumu punu mina
Noć je na planini Plješevici. Skupina izbjeglica jutros je krenula iz Bihaća i upustila se u „igru“. Sutra će pokušati prijeći granicu. Iza njih je oko 18 kilometara napornog marša. Do granice s Europskom unijom moraju prijeći još deset kilometara. Temperatura se spustila znatno ispod nule. Oni koji skrenu sa staze riskiraju ulazak u minsko polje. Lokalni lovci upozoravaju da u šumi ima medvjeda.
Upornost mladih Marokanaca
Skupina od 20 mladića iz Maroka probija se jednom od rijetkih planinskih staza na Plješevici. Većina njih na nogama ima poderane tenisice. Nitko od njih nema vreću za spavanje i nisu ponijeli skoro ništa za jelo. Nemaju čak ni baterijsku lampu, a oko 17 sati će se smračiti. Usprkos svemu tome oni pokušavaju domoći se Europske unije.
Spas u staji za konje
Ovi mladići su prije mraka uspjeli doći do jedinog zdanja na putu kroz planinske vrleti. Sjede na tavanu staje za konje. Šumski radnici su zbog hladnoće i zime konje odveli u grad. Mladići s poda skidaju daske kako bi imali drva za vatru. Granica je odavde udaljena oko kilometar zračne linije. Korištenje prečica je nesigurno zbog minskih polja.
Lako je poznati one koje vrate s granice
Nekoliko sati hoda udaljeno od Bihaća je mjesto Lohovo. Kroz njega jedna utabana staza vodi prema granici. Tom stazom jedni se vraćaju nazad, a drugi idu dalje. Ili polaze ili ih vraćaju hrvatski graničari. Ova obitelj iz Iraka ilegalno je vraćena s granice. Još izdaleka se može prepoznati ide li netko prema granici ili se vraća. Prvi sa sobom nose prtljagu, a drugi uglavnom ne.
Jedina „sigurna prostorija“
Preko puta staje za konje nalazio se restoran. Prošlog ljeta je izgorio. Iza njega je jedna mala prostorija u koju sam donio štednjak, a na pod postavio stiropor i plastične ploče. To je ovdje jedina „sigurna prostorija“. Tu su me otkrili graničari. Pružanje humanitarne pomoći blizu granice je zabranjeno i službenici Granične policije BiH to tretiraju kao pomoć u prelasku granice.
Dirk Planert čeka na radnu vizu
Rašid ima 20 godina i dolazi iz Afganistana. Tamo je, kaže, bio u talibanskom zatvoru. Na nozi mu se, zbog infekcije, otvorila prava rupa. Danima sam mu čistio i previjao ranu. On je u BiH ilegalni migrant, kao uostalom i ja. Prije nekoliko dana uhvatila me je Služba za strance. Duže od tri mjeseca sam u BiH. Sad čekam odluku o vizi i radnoj dozvoli. Možda ću čak morati napustiti zemlju.
Mama, ne brini
Sajed šepajući i oslanjajući se o štake svakoga dan prelazi nekoliko stotina metara od tvornice do jednog kafića. Tamo ima besplatan internet i može razgovarati s majkom u Afganistanu. „Dobro sam“, kaže. Njegov cilj je Italija. Majci ništa ne priča o svojoj nevolji, policijskom nasilju, gladi, hladnoći. „To bi joj teško palo. Zato joj kažem da sam smješten u jednom kampu i da je sve u redu.“
Promrzla i gladna djeca
Ova sirijska obitelj protjerana je s hrvatske granice nazad u BiH. Na njih sam naišao u Lohovu. Proveli su više dana u šumi, promrzli i gladni. Dvoje djece imalo je temperaturu. O tome sam informirao Dansko vijeće za izbjeglice i odmah ih opskrbio toplom odjećom, pokrivačima i hranom. Dva sata kasnije opet su bili na sigurnom.
Batinanje na hrvatskoj granici
Ovo dvoje djece ima temperaturu. Ukupno ih je sedmoro, najstarije ima devet godina. Njihovi roditelji u kratkim rečenicama pričaju o ratu u Siriji. Ali i o hrvatskim policajcima koji su ih tijekom više pokušaja da se domognu EU-a uvijek tukli palicama i oduzimali im stvari. Gladni su, uznemireni i promrzli. Sami do Bihaća ne bi uspjeli stići prije mraka.
Poljubac malog Omara
Mali Omar me prepoznao. Prije dva mjeseca upoznao sam njegovu obitelj na jednom seoskom putu. Oni su ratne izbjeglice iz Sirije. Sada su usred planine Plješevice, na putu u EU, po velikoj hladnoći. Opskrbio sam ih osnovnim potrepštinama. Na rastanku me Omar poljubio. Otišli su dalje. Riskiraju život kako bi se domogli Europske unije.
U BiH nitko ne želi ostati
Na ovom području su četiri veća kampa IOM-a: Bira u Bihaću i Miral u Velikoj Kladuši, gdje je smješteno od 2.000 do 2.500 osoba, uglavnom muškaraca. Tu su i kampovi Borići i Hotel Sedra u kojima je oko 350 ljudi. U njima su obitelji i maloljetnici koji putuju bez pratnje. Muškarci ponekad smještaj potraže i u ruševinama ili u obližnjim šumama. U BiH nitko od njih ne želi ostati.
Zimovanje u ruševini
Ovaj migrant provodi zimu u ruševini. Da se tu nalazio i tijekom ljeta, policija bi ga brzo uhvatila i deportirala u Vučjak ili u Sarajevo. Sada se malo progleda kroz prste, odnosno većinu migranata nitko ne dira. I u samom gradu se osjeća da je situacija opuštenija. Bihać se već treću godinu zaredom, kao „usko grlo Balkanske rute“, nosi s tim problemom.