Migracije: Maroko kao čuvar Europe

Maroko sve odlučnije igra ulogu čuvara europskih granica. Prema nedavnom priopćenju Kraljevskih marokanskih oružanih snaga, prošle godine je oko 87.000 migranata zaustavljeno na proputovanju ka Europi.

Većina je privedena na zapadnoj obali ove afričke zemlje. Španjolski Kanarski otoci su udaljeni svega stotinjak kilometara od marokanske obale.

Između siječnja i studenog prošle godine, oko 57.000 ljudi ipak se uspjelo dokopati Kanarskih otoka. Europsko vijeće navodi da je to porast broja migranata od 82 posto u odnosu na godinu ranije.

Doduše, ne stižu svi tamo direktno iz Maroka, već i iz drugih, južnijih država Afrike.

Prošle godine je zabilježen i jedan neslavni rekord – nikad se više ljudi nije utopilo u Atlantskom oceanu u pokušaju da stignu do Europe. Španjolska neprofitna organizacija Caminando Fronteras tvrdi da je stradalo 6.618 ljudi, većina između Maroka i Kanarskih otoka.

Bijeg u Europu uglavnom se odvija preko tri rute – Balkanske, Sredozemne i ove Zapadne, ka Španjolskoj. Rijetko tko ide takozvanom Sjevernom rutom, preko Rusije.

„Ima mnogo razloga zbog kojih je takozvana Zapadna ruta sve popularnija, najviše zato što su ostale rute još opasnije", kaže za DW Sonja Hegasy iz njemačkog Leinbizovog centra za moderni Orijent.

Opisuje da su uvjeti u Libiji još teži, jer se migrant hapsi i pritvara u neljudskim uvjetima. Ni druge zemlje sjeverne Afrike ne štede migrante, kaže ona.

Pakt s Marokom

Izvjesno je da će Maroko biti sve marljiviji čuvar europskih granica. Nakon punih sedam godina pregovora, prošlog prosinca su naime EU i Maroko dogovorili migracijski pakt.

Hans Leijtens, izvršni direktor Europske granične agencije Frontex, tada je posjetio Rabat kako bi ojačao suradnju s marokanskim kolegama. „Maroko se ističe kao ključni partner u Africi“, naveo je tada.

Ali, taj pakt je još daleko od primjene, kaže nam Camille Le Coz iz Europskog instituta za migrantske politike. „To je politički sporazum koji pokreće europska sredstva i osoblje da uspostave infrastrukturu kako bi migracijski pakt bio proveden kroz nekoliko godina", dodaje ona.

„Jednadžba podrazumijeva da EU podržava teritorijalne pretenzije Maroka, a Maroko podržava europsku izbjegličku politiku“, dodaje Sonja Hegasy.

Pritom misli na višedesetljetni spor u kojem se Zapadna Sahara pokušava odcijepiti od Maroka.Igre oko Zapadne SahareTa nova privrženost Rabata europskoj politici držanja migranata podalje od kontinenta bila je testirana već prvog dana ove godine. Marokanska vojska tada je uhapsila više od tisuću Marokanaca, Alžiraca, Tunižana, Jemenaca i ljudi iz subsaharske Afrike koji su pokušali stići do Kanarskih otoka i španjolskih eksklava u Africi, Ceute i Melille.

Te dvije španjolske eksklave – praktički na sjeveru Maroka – jedina su kopnena granica Europe i Afrike.

Za Maroko je „migracija klasično sredstvo pritiska u pregovorima s EU-om", kaže Sarah Zaaimi iz vašingtonskog Atlantskog vijeća.

„Tijekom 2020. i 2021, usred krize sa Španjolskom, Maroko je namjerno dozvolio domaćim migrantima i došljacima da navale na granice Ceute i Melille, što je izazvalo paniku u EU-u i Madridu", podsjeća ona.

Nakon što je u lipnju 2022. oko dvije tisuće ljudi navalilo na granicu Melille, a u nasilju su stradale 23 osobe, Maroko i Španjolska su krenuli putem popuštanja napetosti.

U zamjenu za čuvanje granice, Španjolska je podržala planova Rabata da Zapadnoj Sahari dodijeli autonomiju. U pitanju je bivša španjolska kolonija koju je Maroko uglavnom pripojio 1975. godine. Upravo s tog područja mnogi migranti i kreću na put do Kanarskih otoka.

Maroko je i ranije znao igrati na tu kartu. Tako su 2020. Sjedinjene Američke Države priznale ovu regiju kao marokanski teritorij u zamjenu za normalizaciju diplomatskih odnosa Maroka i Izraela.

Ujedinjeni narodi ne priznaju da je Zapadna Sahara dio Maroka i, prema međunarodnom pravu, tamo traje ilegalna marokanska okupacija.

U rijetko naseljenoj i uglavnom pustinjskoj Zapadnoj Sahari je snažan Narodni front Polisario koji okuplja Saharce, a ima podršku Alžira. Taj Front se pola stoljeća bori za neovisnost. Maroko i Alžir su susjedne države u stalnim napetostima.

Promjena marokanske vanjske politike

„Maroko je desetljećima nametao političku pretenziju na Zapadnu Saharu i vjerojatno se sada osjeća sigurno u toj stvari, pa koristi izbjegličku politiku kako bi vršio daljnji pritisak i potaknuo vlastiti razvoj", kaže Hegasy.

A opet, izgleda da Maroko ne cilja samo na financijsku injekciju iz Europe.

„Posljednje promjene u marokanskoj vanjskoj politici pokazuju da je to kraljevstvo postalo samouvjerenije, čak i agresivno", kaže Zaaimi.

„Teško mi je povjerovati u to kako Maroko koristi migrante kao kartu da dođe do razvojne pomoći. To se pokazalo i nakon nedavne krize nakon potresa", dodaje ona.

U rujnu prošle godine je razorni potres usmrtio skoro tri tisuće ljudi u Maroku, a zemlja je odbila veći dio ponuđene međunarodne pomoći.

„Maroko sada preferira suverenost u starim kolonijalnim odnosima", kaže Zaaimi. Posebno zato jer Rabat širi diplomatske odnose, recimo s Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Kinom, Saudijskom Arabijom, Rusijom i Latinskom Amerikom, dodaje ona.

Prioritet, kaže Zaaimi, sada imaju veliki pothvati poput domaćinstva Svjetskog prvenstva u nogometu 2030. zajedno s Portugalom - ili planovi za podvodni tunel koji bi povezao Maroko i Španjolsku kod Gibraltara.

Ovaj članak je originalno objavljen na engleskom jeziku.