Meso iz epruvete (ni)je rješenje

Moguće je da će piletina uzgojena u laboratoriju uskoro biti dostupna u Sjedinjenim Državama. Američka Agencija za hranu i lijekove (FDA) nedavno je tvrtki Upside Foods dala zeleno svjetlo za meso iz epruvete: Trenutno nema dodatnih pitanja o sigurnosti proizvoda, navodi se u izjavi FDA.

Općenito, međutim, kada se o laboratorijskom mesu radi, tu ne samo da se nameću mnoga pitanja, nego su u opticaju i neki mitovi. I puno nezadovoljavajućih izjava tipa "to još ne znamo".

Je li laboratorijsko meso vegetarijansko?

Svatko tko misli da je laboratorijsko meso proizvod bez životinja griješi. Da bi se moglo uzgajati meso in vitro, stanice prave životinje su osnovni preduvjet. Bilo da se radi o govedini, svinjetini ili piletini - iz njih se uzimaju mišićne matične stanice koje se zatim uzgajaju u smjesi koja se sastoji od raznih hranjivih tvari i sredstava za pospješivanje rasta, gdje se razvijaju u mišićna vlakna. Biopsija mišića može biti bolna za životinje, ali ih neće ubiti.

Drugačije je s teladi čija je krv potrebna za hranjivu otopinu u kojoj bi trebale rasti mišićne stanice. „U gotovo svim kulturama za rast stanica koje se koriste u biomedicini, fetalni teleći serum dugo je bio zlatni standard jer sadrži hormone rasta koji su potrebni za uzgoj stanica", objašnjava profesorica inženjerstva tkiva i biofabrikacije Petra Kluger, koja se istraživanjima laboratorijskog mesa bavi na sveučilištu u Reutlingenu.

Ni telad ni njihove majke ne prežive ovo vađenje krvi. Kluger smatra da teleći serum treba zamijeniti kada se radi na laboratorijskom uzgoju mesa, kako iz etičkih razloga, tako i zbog toga što je tako dobijena uzgojna otopina preskupa. „Već postoje dobre zamjene za životinjske komponente", kaže Kluger. Međutim, cijela stvar je još skupa.

Je li laboratorijsko meso zdravo?

Budući da se laboratorijsko meso još nigdje u svijetu ne konzumira u velikim količinama, odgovor na ovo pitanje još ne znamo. Ono što znamo je da konzumacija previše crvenog mesa posebno pogoduje kardiovaskularnim bolestima, a mogu pospješiti i nastanak nekih vrsta raka. Trenutno se ne može se reći bi li meso iz epruvete tu nešto promijenilo.

Zamislivo je da laboratorijsko meso manje doprinosi razvoju višestruko rezistentnih patogena jer se koristi manje antibiotika. Međutim, i u proizvodnji mesa in vitro se također koriste antibiotici, recimo za zaštitu staničnih kultura od infekcija.

U staji u kojoj mnogo životinja živi blisko zajedno, bolesti se brže prenose, a zoonoze koje se sa životinja mogu prenijeti na ljude realna su opasnost. Taj rizik je puno manji kada se meso proizvodi u laboratoriju.

„Meso iz laboratorija nije prirodno“, tu rečenicu Petra Kluger čuje stalno iznova - i može ju, s jedne strane, razumjeti. „S druge strane, mi smo i inače vrlo daleko od prirodnog uzgoja životinja“, kaže znanstvenica. Slika sretne krave na pašnjaku punom planinskog bilja možda nam se tvrdoglavo vrzma po glavi, ali rijetko ima veze sa stvarnošću.

Je li laboratorijsko meso ekološki prihvatljivo?

U prosjeku svaki građanin EU-a godišnje pojede oko 80 kilograma mesa. Visoka potrošnja mesa u industrijaliziranim zemljama nije samo veliki ekološki problem, već ugrožava i sigurnost globalne opskrbe hranom. Oko 70 posto ukupnog poljoprivrednog zemljišta u svijetu koristi se za stočarstvo. Kalorije i hranjive tako tek zaobilaznim putem preko masovnih uzgajališta životinja završe na tanjurima onih koji nisu gladni, već samo imaju apetit. I pritom se velika količina tih hranjivih sastojaka izgubi.

Martin Qaim, inženjer agrotehnike i voditelj Centra za razvojna istraživanja na Sveučilištu u Bonnu, kaže da bi industrijalizirane nacije morale smanjiti potrošnju mesa za najmanje 75 posto.

Meso iz laboratorije bi tu moglo biti dio rješenja: za njegovu proizvodnju bi trebalo daleko manje životinja, manje bi zemlje bilo potrebno za uzgoj stočne hrane, trošilo bi se manje vode. A i emisija stakleničkih plinova poput metana i ugljičnog dioksida bi se smanjila.

No, narativ o laboratorijskom mesu kao „čistom mesu" koje predstavlja rješenje dileme oko klime i hrane ne odgovara istini. „Čak i meso iz laboratorija treba hranjive tvari kako bi moglo rasti. Te hranjive tvari moraju doći odnekud", napominje Qaim. Time se dakle ne rješava problem da proizvodnja mesa troši resurse koji bi mogli služiti za prehranu ljudi izravno, bez zaobilazaka i gubitaka.

Brojne nepoznanice

Pritom se mnogi utjecaji in vitro mesa na okoliš zasad mogu samo nagađati - proizvodnja u velikim razmjerima još ne postoji. Međutim, jedno je jasno: ni proizvodnja laboratorijskog mesa ne prolazi bez emisije stakleničkih plinova. Mnogo se energije troši od proizvodnje otopine za uzgoj do bioreaktora u kojima mišićno tkivo raste. No koliko - to može procijenjivati, ali se (još) ne može sa sigurnošću reći.

Neki modeli pretpostavljaju da je ravnoteža stakleničkih plinova u laboratorijskom mesu bolja od one u proizvodnji goveđeg mesa u masovnim štalama, ali znatno lošija od one u konvencionalnoj proizvodnji mesa peradi.

„To ne znači", kaže Qaim, „da meso iz laboratorije neće igrati ulogu u budućnosti." Međutim, to ništa ne mijenja na nužnosti da čovječanstvo drastično smanji konzumaciju mesa.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu