Masovno pokrštavanje izbjeglica u Njemačkoj

Za Benjamina, nakon što je na par sekundi zaronuo u vodu, više ništa nije kao ranije. 25 godišnji Iranac je od sada kršćanin. Kršten je u gradskom bazenu u Hamburgu. Krstio ga je svećenik perzijske zajednice. U njegovoj zemlji muslimani, onim koji konvertiraju u krišćanstvo, prijete smrtnom kaznom. Benjamin radosno govori da „danas počinje njegov novi život. Sada pripadam Isusu“.

Ovakvu odluku nije donio samo Benjamin. Na rubu bazena u bijelim odijelima na krštenje čeka više od 70 osoba. Samo ove godine je u ovoj zajednici kršteno više od 600 osoba. I druge zajednice bilježe sve veći broj izbjeglica koje traže učlanjenje. Zajednica Svetog Trojstva u Berlinu je prošle godine imala 185 krštenja.

"Zašto živjeti u stahu?"

„Razlozi koji se navode u zahtjevima za promjenu vjere su slični“, kaže svećenik Albert Babajan: „Mnogi kažu da su razočarani islamom“. Benjamin je također razočaran: „U Iranu sam počeo izučavati različite religije. Tada sam se upitao zašto ja ustvari cijelo vrijeme živim u stahu?“. U Hamburgu se sreo s dvojicom kršćana iz Irana i zahvaljujući njima je pronašao novu zajednicu koja zbog sve većeg broja članova sada traži veće prostorije. I druge zajednice u Njemačkoj navode da su klupe u crkvama sve punije.

Krsni list kao razlog za dobivanje azila?

Za vlasti je krštenje tzv. „samostalno i naknadno stvoren“ razlog za traženje azila. Time i dio biografije tražitelja azila koji mora biti provjeren. Prema navodima Saveznog ureda za migracije i izbjeglice, konfesija tražitelja azila, čak ako je osoba nedavno konvertirala, može biti razlog za lakše dobivanje azila jer mu zbog prelaska na drugu vjeru u njegovoj zemlji prijeti proganjanje. Na kraju se radi o odgovoru na pitanje: krsti li se osoba iz vjerskog uvjerenja ili konvertira samo radi azila? Međutim, kako se to može utvrditi? Crkva i vlasti se uvijek i ne slažu.

Protestantska crkva u Njemačkoj je davno izradila priručnik za župnike koji bi im trebali pomoći u adekvatnom ophođenju sa zahtjevima za krštenjem. U tom priručniku se navodi da je crkva zadovoljna što „biti kršćanin kod ljudi iz zemalja poput Irana, Afganistana i Pakistana, budi posebnu atraktivnost“. S druge strane crkva krštenjem preuzima posebnu ulogu: „ Tražiteljima azila može biti od velike koristi ako ih na saslušanje u državnim službama ili na sudu prate vjerski službenici. Ono što oni tamo doživljavaju predstavnici crkve često ocjenjuju dosta kritično.

Protestantska crkva protiv „provjere vjerske pripadnosti“

Saslušavanja su ponekad vrlo različita. Službenici postavljaju pitanja o vjerskoj pripadnosti, zašto vam je uopće potrebna religija?Ili pitanja poput, koliko dana razdvaja praznike Uskrs i Duhove? Jedna svećenica kaže da je morala svjedočiti da je podnositelj azila aktivan u zajednici tako što je pored njene izjave morala predočiti 30 potpisa njemačkih članova zajednice.

Predstavnici crkve se kroz takva pitanja osjećaju napadnutima. „U osnovi je problematično što se sa državnog mjesta provjerava osnovno djelovanje crkve kojoj se time predbacuje da prilikom dodjele sakramenata ne postupa pažljivo“, mišljenja je svećenik Martens iz Berlina. Protestantska crkva također postavlja pitanje kompetentnosti državnih službi. Provjeru vjerske pripadnosti bi, smatraju odgovorni u crkvi, trebalo izostaviti. Osim toga, potrebno je tačno razjasniti kako će podnositelj zahtjeva za azilom prakticirati vjeru po povratku u svoju domovinu.

Prelazak na drugu vjeru ne sprječava od prisilnog povratka

Pastor Albert Babajan ne sumnja u svoje nove vjernike. Zajednica želi misionare. Prije nego neko bude kršten u perzijskoj zajednici, mora proći višemjesečni vjerski tečaj. U okviru tog tečaja se govori o Bibliji, ali i uči njemački jezik. „Poslije toga ne bude svako kršten, navodi pastor: „Ako imam dojam da netko ne vjeruje od srca, onda mora još jednom pohađati tečaj“. Većina krštenih osoba nakon prelaska na kršćanstvo ostaju aktivni članovi zajednice.

Međutim, prelazak na kršćanstvo ni u kom slučaju ne sprječava prisilni povratak. U jednoj crkvenoj zajednici u Schleswig-Holsteinu, koja ne želi da se njeno ime navodi, tri tražitelja azila će uskoro biti prisilno vraćena u svoje domovine: „ Vrlo sam zabrinuta“, kaže svećenica u crkvi. Benjamin, koji je nedavno prešao na kršćanstvo, ne želi se vraćati u Iran: „Tamo više za sebe ne vidim mjesto. Samo želim slobodno živjeti“. Benjamin je svjestan rizika da bi mogao biti prisilno vraćen: „100 posto sam siguran da sam na pravom putu“. Taj put počinje u svlačionici gradskog bazena u Hamburgu.