"Ma nije Berlin seksi, naročito dok demonstrira"

Teško da u Berlinu prođe jedan vikend, a da neka skupina ne izađe zbog nečeg na prosvjede. Radilo se o nuklearnom razoružanju, protunacističkim demonstracijama, boljim plaćama za učitelje ili pokušajima da se zaustavi proces doseljavanja bogataša u pojedine gradske kvartove, svejedno, normalna je stvar vidjeti skupine ljudi kao marširaju ulicama mašući zastavama i posterima, pušući u zviždaljke i vičući u megafone. Ponekad se radi tek o nekolicini ljudi, ponekad su to masovni događaji koji okupe na tisuće ljudi.

Činjenica da se uopće održavaju, za mene predstavlja posebnu zanimljivost. Kao dijete odraslo tijekom osamdesetih, kad je vladalo relativno blagostanje na politički stabilnom Zapadu, sa sigurnim domom i pravom na zdravstvenu zaštitu i besplatno obrazovanje, nikad nisam osjećao potrebu biti ljut i izaći na ulicu kako bih izrazio taj svoj bijes.

Osobno nisam imao nikakvog razloga demonstrirati protiv bilo čega i pretpostavljam do određenog stupnja razlog za to leži i u tipično britankom pristupu stvarima, a prema kojem je vikanje na ulicama nešto što ne rade gentelmani, bacanje kamenja na policiju se smatralo vulgarnim, a ukoliko se neki problem nije mogao rješiti uz šalicu čaja, onda se o njemu uopće nije ni trebalo raspravljati.

Vlast narodu!

Nedavno su u Berlinu bile planirane tri velike demonstracije za istu subotu. Berlinske su lokalne novine upozoravale Berlinčane da je možda najbolje da preko vikenda ostanu kod kuće, ako ne žele da ih pomete bijesna masa.

Ali to nas dovodi do središta mog problema kad se radi o demostracijama u Berlinu. Nije problem što se one održavaju, nego što su organizirane tako pogrešno i čini se da im nedostaje bilo kakav stupanj spontanosti, emocije, ljutnju da i ne spominjemo.

Kad bih htio, mogao bih satima neprekidno gunđati o ulicama koje su zatvorene ili žaliti se da kad čovjek dođe npr. na Unter den Linden (središnja berlinska ulica, op. ur.) ne može zbog kolona prosvjednika prijeći na drugu stranu nego mora hodati okolo otprilike 35 km samo da bi prešao cestu.

Samo po sebi to već nervira, ali još više me uzrujava način na koji se te demonstracije organiziraju. Spomenutog vikenda sam bio u središtu grada relativno rano, ili da kažem istinu, baš sam bio isteturao iz Berghaina (popularni berlinski techo klub, op. ur.) i pomislio - da vidim što se to u gradu događa!

Na slijdećoj stranici: Kad solidarnost uzvraća udarac...

U subotu se moram naljutiti

Tri protesta: prosvjedi zbog širenja banaka duž rijeke Spree (vrlo je popularno žaliti se zbog toga), protunacističke demonstracije (vrlo popularne) i još nešto treće. Posjetio sam dvije od njih i ni jedna nije bila ni najmanje inspirativna.

 

Skupina ljudi koje je izgledala kao da se dosađuje, hodala je ulicama, mahala svojim trasparentima i tek se povremeno sjetila nešto uzviknuti. Nije bilo nikave iskre, energije ili osjećaja nečeg neočekivanog, opasnog.

Demonstracije se najavljuju unaprijed policiji, koja, ukoliko je to potrebno, osigurava nadzor i u slučaju masovinih okupljnja zatvara ulice i organizira službenu trasu za demonstrante. Demosntracije se najavljuju na TV-u i na radiju, tako da svi zanju za njih. U slučaju velikih događaja, vlasnicima dućana se preporučuje da spuste rolete na izlozima.

Sve je to preplanirano i službeno. Tu se radi o njemačkom organiziranju koje se primjenjuje na nešto što bi zapravo trebalo biti spontano. Skoro da mogu zamisliti djelotvornog Nijemca koji u svoj rokovnik zapisuje: "Subota, treći u mjesecu, moram se "ufurati" u ljutnju zbog mirovina". Kako možete unaprijed planirati ljutnju i osjećaj prezira?

Čak su se i prosvjedi povodom 1. svibnja, koji se svake godine održavaju u Kreuzbergu razvili iz nečeg što je imalo istinsko značenje (prava squattera, studentski prosvjedi) u nešto toliko orijentriano na turizam, tako  da u masi teško da možete i čuti njemački glas.

Ja sam jednom pitao jednog od svojih njemačkih prijatelja zbog čega prosvjeduje: "Ah, ni zbog čega", nasmijao se, "jednostavno je zabavno bacati kamenje na policiju".

 

Kad solidarnost uzvraća udarac...

 

Sjećam se demonstracija koje je sindikat Verdi organizirao u mojoj ulici. Radilo se o boljim plaćama i uvjetima rada za novinare. Budući da nikad nisam imao osjećaj da sam kao novinar financijski bio jako pogođen, tehnički, radilo se o temi koja mi je bliska srcu. Kako je skupina radnika bez duha i interesa prolazila ispod mog prozora, ja sam u trenutnku nadahnuća odlučio zapljeskati i zazviždati s prozora u znak solidarnosti.

Da sam stajao na balkonu i popišao se po njima svima, vjerojanto me ne bi ružnije pogledali. Tu sam stajao, pokušavajući ih ohrabriti i pokazati im svoju podršku, a ponijeli su se prema meni kao prema nekom manijaku koji ometa njihovu poslijepodnevnu šetnju. Tako da, umjesto da osjetim solidarnost prema svojim novinarskim kolegama, ja sam jednstavno frknuo nosom i pomislio kako bi bilo fino kad bi svi sutra bili otpušteni zato što danas nisu bili na poslu.

Tako Berlinčani, s jedne je strane dobro da izlazite na ulice kad mislite da postoji razlog zbog kojeg se vrijedi boriti ili stajati na kiši, ali pokušajte se u budućnosti prisjetiti da bi vaš grad trebao biti "siromašan ali seksi". Pa pokušajte ubaciti malo zabave i opasnosti u cijeli proces. Jer to je bit demonstracija. Izaći na ulice nenajavljeno i uhvatiti vlasti nespremne, kako bi se zamislile i zamijetile da postoji neki problem. Šećite se kao umirovljenici na jednodnevnom izletu, i tko će uopće primijetiti ili se zabrinuti zbog toga?

Što me dovelo da se zapitam: Da su demonstracije zapravo prošle kroz Breghain a ne ga tek zaobišle, možda bi sve bilo puno zabavnije.

Gavin Blackburn čeka da zaprijete kako će zatvoriti Berghain prije nego se i on odluči izaći na ulicu i demonstrirati.

Autor: Gavin Blackburn/ S. Kobešćak

 Odg. ur.: A. Šubić