„Lampeduza u Hamburgu“
25. listopada 2013Asuquo Udo sjedi na klupi u dvorištu crkve St. Pauli u Hamburgu dok nam priča svoju priču. Rođen je u Nigeriji. Osam godina je radio u Libiji. Kada je tamo izbio građanski rat 2011. iznenada se našao između zaraćenih strana i bio prisiljen na bijeg. U društvu mnogih drugih izbjeglica, Udo se zaputio prema Europi u jednom brodiću. „Prelazak Sredozemnog mora bio je najveći rizik u mom životu“, objašnjava Udo. „Satima nisam znao što će se desiti u slijedećem trenutku. Ali preživio sam, uz božju pomoć.“
„Bez perspektive“
Udo je dospio na talijanski otok Lampeduza, kao i tisuće drugih prije njega. Odavde je prošao kroz razne logore za izbjeglice. Kaže da su uvjeti života tamo bili katastrofalni: „Ljudi su prosjačili na ulici, bilo je prostitucije i droge. Ovo okruženje je veoma loše utjecalo na izbjeglice. Nije bilo nikakvog posla, nikakve perspektive. Bilo je užasno.“
Kada se kriza u Libiji okončala početkom 2013. godine, talijanske institucije su prešle u akciju. Zatvorili su kampove za izbjeglice u kojima je Udo živio. Dobio je važeće dokumente s kojima je mogao putovati i 500 eura. Prepušten je sam sebi. U ožujku je dospio do Hamburga. I nije bio jedini - još oko 300 izbjeglica stiglo je u taj grad. Ti ljudi potječu iz zemalja poput Gane, Togoa, ili Obale Bjelokosti i svi su imali sličnu sudbinu kao Udo.
Vlasti ne popuštaju
Ovi muškarci su jedno vrijeme živjeli na ulici. Uspjeli su privremeno se skloniti kod različitih institucija, a 80 izbjeglica živi u hamburškoj crkvi St. Pauli. I dalje su u neizvjesnosti, ali žele ostati u Njemačkoj. Okupljeni su u grupu pod nazivom „Lampeduza u Hamburgu“ i traže dozvolu boravka i rada za svojih 300 članova.
Ali hamburške institucije i dalje rade na svoj način. Senator unutarnjih poslova Hamburga, Michael Neumann, kaže da je gradski senat pozvao grupu na registraciju još prije pola godine: „Oni su to do sada izbjegavali, zbog čega jako žalim. Sve ih pozivam da dođu, da kažu kako se zovu i ispričaju priču o svom izbjeglištvu.“ Samo će tako, kaže Neumann biti pronađeno rješenje za izbjeglice.
„Nema mira za izbjeglice“
Europski sporazum Dublin-II propisuje da izbjeglice mogu podnijeti zahtijev za azil samo u istoj zemlji u kojoj su prvi put stupili na europsko tlo. Članovi Lampeduza-grupe se boje da će ih vratiti u Italiju, ako se registriraju pod svojim pravim imenima.
Institucije također sumnjaju da su talijanski dokumenti istekli i da su ti ljudi sada ilegalno u Njemačkoj. Od prošle nedjelje, policija strože kontrolira muškarce za koje sumnja da pripadaju grupi. Udo kaže da je to traumatično za mnoge od tih izbjeglica. “Nemaju mira. Preživjeli su rat u Libiji, preživjeli su prelazak preko Sredozemnog mora. Preživjeli su izbjegličke logore u Italiji – samo zato da bi sada ovdje mogli proživljavati isto“.
Pomoć od crkve
Oko 80 članova grupe pronašlo je utočište u crkvi St. Pauli, odmah pored hamburške luke. Zbog policijskih kontrola provode najveći dio svog vremena u crkvenom dvorištu, gdje su na sigurnom. Ne mogu se slobodno kretati.
Za Constanze Funck, sudbina grupe je znak da europska politika prema izbjeglicama ne poštuje ljudsko dostojanstvo. Ona je dekanica evangeličke luteranske crkve u sjevernoj Njemačkoj i radi kao koordinatorica za Lampeduza-grupu. Ona kaže da su vanjske granice EU-a pod velikim opterećenjem i da je vrijeme da se ponovo razmisli o europskoj politici prema izbjeglicama: „Trebalo bi uspostaviti novu politiku u cijeloj Europi, koja bi bolje tretirala izbjeglice. To bi zaista bio veliki cilj, kada bi se iz ljudske perspektive nešto promjenilo.“
Ipak bez značajnih promjena
Čini se da za sada sve tapka na mjestu. Ni izbjeglice, niti Senat ne popuštaju. Crkva za sada planira nastaviti pomagati izbjeglicama. Potražitelji azila dobivaju dodatnu podršku od sindikata i organizacija za humanitarnu pomoć. I mnogi građani iz svih slojeva društva pomažu ili poklanjaju stvari. Članovima „Lampeduze u Hamburgu“ prije svega trebaju topla obuća i odjeća. Zima je blizu i mnogi od njih vjeruju da se situacija neće promjeniti preko noći.