Kuba kao luka spasa za progonjene židove

DW: Prema procjenama, u razdoblju između 1933. i 1945. u Latinsku je Ameriku emigriralo oko 75.000 njemačkih židova i židovki. Najviše ih je otišlo u Argentinu. Ali i Kuba je bila jedno od njihovih tadašnjih utočišta. Kakva je Kuba bila u to vrijeme, još puno prije no što je Fidel Castro došao na vlast?

Michael Zeuske: Kuba je tada bila jedno jako napredno društvo. To je bilo vrlo amerikanizirano društvo, urbano, koje je uživalo prednosti američke moderne. I to se i danas još može vidjeti po kubanskim gradovima. Do sredine šezdesetih godina prošlog stoljeća ti su gradovi bili moderniji od njemačkih.

Kako se na Kubi tada odnosilo prema emigrantima iz Njemačke?

Ne baš pretjerano dobro. Kuba je bila, da se tako izrazim "adjecent territory", dakle jedno pridruženo područje SAD-a. I smatralo se, ukoliko se ljudi tamo nalaze, prije će dobiti vizu za ulazak u SAD. Tako su mnogi pokušali iskoristiti tu priliku. Kasnije je to sve postalo kompliciranije, i to na dva načina. Kao prvo, pokušavalo se izbjeći mnoštvo židovskih izbjeglica iz Njemačke. To se primjerice dogodilo brodu "St. Louis", koji se sa 900 židovski izbjeglica iz Hamburga bio uputio prema Americi. Na Kubi im nisu dopustili da pristanu, i brod se na kraju morao vratiti u Europu. S druge strane, na Kubi je vladalo korumpirano društvo, posebno u kasnoj fazi Batistine vladavine krajem četrdesetih i početkom pedesetih godina, pa se za sve moralo puno potplaćivati. Židovski su izbjeglice često izabirali Kubu jer je ona za njih predstavlja čekaonicu za odlazak u SAD ili u neka druga područja poput Meksika ili Kolumbije. No ima i priličan broj židovskih emigranata za koje to nije bio tek "Hotel Kuba" i koji su se tamo uistinu naselili.

No na Kubu nisu bježali samo progonjeni židovi već i politički protivnici režima u Njemačkoj, na primjer komunisti. Kako se postupalo s njima?

Nijemci su prvo bili internirani. To se još više pooštrilo zbog stanja u SAD-u, u kojem su postojale crne liste za komuniste. Nijemci su tako prvo dospijevali u logore. Na Isla de Pinos, drugom po veličini kubanskom otoku, praktično su bili internirani. Ali na kraju bi ipak uspjeli otamo izaći, prije svega ako su nekome za to mogli dati novac. Tada su u nekoj mjeri u Havani mogli i normalno živjeti.

No oni koji su pobjegli pred progonima nacističkog režima su u Havani našli jednu potpuno drugačiju kulturu?

Da. Urbana je kultura tamo bila pod vrlo jakim utjecajem Andaluzije. Kuba je uvijek isticala da je španjolska tradicija jedan od nositelja njezine kulture. To je dijelom tako još i danas, posebno kod zanimanja kojima se bavi srednja klasa, na primjer kod odvjetnika. A tu je bilo i američko društvo, relativno bogato s visokim prihodima po stanovniku, tehnički dobro razvijeno, s telefonom, vlastitom kućom, automobilima, televizijom, dobrom zdravstvenom njegom - sve po američkim standardima.

Ima li danas na Kubi neka vrsta kulture sjećanja, bilo što, što bi podsjećalo na sudbine izbjeglica iz nacističke Njemačke?

Postoji prije svega sjećanje na aškenaze (židove koji potječu iz sjeverne, srednje i istočne Europe), koji su kao komunisti ušli u kubansku komunističku partiju i tako igraju važnu ulogu.

Michael Zeuske je profesor na odjelu za iberijsku i latinsko-američku povijest Sveučilišta u Kölnu.