Korak po korak do prava LGBT populacije na Balkanu

„U Hercegovini je, u tradicionalnoj katoličkoj obitelji, teže reći da si ljevičar i ateist nego da si peder", pomalo šaljivo oslikava položaj prava LGBTI osoba u BiH Zdenko P. (pravo ime poznato redakciji) u razgovoru za DW. S obzirom da se u Beogradu danas, 23. lipnja održava Parada ponosa, tim povodom se pitamo kakvo je stanje u Bosni i Hercegovini, jednoj od dvije zemlje zapadnog Balkana u kojima se do sada nije održao protest pripadnika LGBT populacije. Zdenko pak kaže da je danas u BiH izvjesnije da se dogodi „parada nezaposlenih", ali naglašava: „Može doći do Parade ponosa u nekim šarenijim sredinama poput Sarajeva i Mostara, što u krajnjem slučaju može biti ujedinjujući faktor. Jer, imate nekakve konfliktne situacije i onda vam treba takoreći 'zajednički neprijatelj'."

U Sarajevu do sada nije bilo pokušaja da se organizira Pride. Na pitanje hoće ove godine biti parade ponosa u BiH, Emina Bošnjak, rukovoditeljica Sarajevskog otvorenog centra (SOC) kaže da neće, a kao glavni razlog navodi: „Ovo je izborna godina i to je klizav teren i potencijalno poligon za žrtvovanje određenih manjinskih grupa zbog određenih političkih ciljeva." Ona napominje da još uvijek ne postoji institucionalna podrška.

Zanimljivo je, međutim, da i neki pojedinci u bosanskohercegovačkom društvu, koji podržavaju prava LGBT osoba smatraju da se Parada ponosa ne bi trebala održati. Smatraju to opasnim za ljude koji su se „outali"  ili „izašli iz ormara", zbog toga što im prijeti otvorena diskriminacija i nasilje.

Ima mnogo hrabrih na Balkanu

Volkera Becka, političara njemačke stranke Zelenih smo pitali koliko je Pride važan za mladu demokraciju, poput BiH i drugih zemalja Zapadnog Balkana. „Uspostavom demokracije dobiva se mogućnost da se govori o spolnim odnosima i homoseksualnosti, o čemu se prije nije govorilo. I tu u samom startu veliku ulogu igra demonstracija, u smislu da se lezbijke, homo i transsekusalci pokažu i kažu: i mi smo tu, i nema nas samo u inozemstvu nego živimo zajedno s vama", kaže Beck naglašavajući da je to jedan kolektivni coming out.

Postavlja se pitanje straha. Ljudi se boje reći da su homoseksualnih sklonosti. „Da. Mnogi se boje", kaže Beck i nastavlja: „Ali, na osnovu mog osobno iskustva koje sam sabrao u zemljama zapadnog Balkana, ima mnogo hrabrih. I njih ima, i ja se divim tim ljudima, jer u Njemačkoj nije bilo potrebno mnogo hrabrosti da se borimo za svoja prava posljednjih desetljećima. A ovi ljudi riskiraju svoju egzistenciju, a ponekad i svoje zdravlje i život."

Za trenutnu situaciju u Srbiji kaže da ide ka normalizaciji. Što se tiče BiH Emina Bošnjak kaže da su se „stvari pomjerile". „Došlo je tih 5 minuta da zajednica bude vidljiva, tako da sada razgovaramo o pitanjima inkluzije, pripadanja LGBT osoba bosanskohercegovačkom društvu, i to ne kao građana drugog reda, nego jednostavno ljudi koji žive tu."

Mic po mic...

Bošnjak za DW kaže kako je sve više mladih ljudi koji odlučuju biti out. „To su mladi s novim pogledima, novim idejama, sa željom da i naše društvo bude otvorenije, tolerantnije i onda to vide kao vlastitu odgovornost; da javno pričaju o onome što jesu, da to ne kriju i to je upravo to kako stvari trebaju biti postavljene: da je seksualna orijentacija i rodni identitet samo još jedan dio ličnosti. Ali, to sad ide mic po mic…"

„Mic po mic" se kretalo i u drugim zemljama regije. Sjetimo se pokušaja održavanja Parade ponosa u Beogradu 2001. kada su huligani napali 30-ak sudionika protesta. Slike krvavih lica aktivista, koje su huligani bjesomučno udarali dok su ležali na asfaltu, kao i svećenika Srpske pravoslavne crkve, koji s velikim križem poziva sudionike na pokajanje dok istodobno bez empatije gleda brutalno nasilje protiv LGBT osoba i onih koji ih podržavaju, obišle su svijet. 2008. u Sarajevu je grupa vehabija nasilno prekinula pokušaj održavanja Queer Festivala, u Splitu su 2011. sudionici Pridea gađani kamanjem, a na njih su bacane i petarde i suzavac. Danas to, barem u Hrvatskoj izgleda mnogo opuštenije, u Srbiji također. A eto, i „mic po mic" u BiH.

„Do Pridea će u BiH doći iznutra. Jer, to je izraz nezadovoljstva jedne društvene grupe i to je način borbe. Kada ljudi izlaze na ulicu, izlaze zato što ih je natjerala neka nevolja", kaže Bošnjak.

A nevolje ima: 2017. se povećalo nasilje prema transrodnim osobama, kao i diskriminacija u određenim javnim oblastima života. Podaci SOC-a pokazuju da je povećano i nasilje u obitellji, kao i vršnjačko nasilje.

„Ne mogu definirati je li se radilo o vršnjačkom nasilju, koje je bilo bazirano na činjenici da se nisam uklapao ili na činjenici da se nisam uklapao zbog seksualne orijentacije", kaže Zdenko P. kog smo pitali da je li trpio neku vrstu diskriminacije ili nasilja kao adolescent.

'Ja nisam hrabar'...

Volker Beck, njemački političar često putuje u druge zemlje u kojima su ugrožena prava homoseksualaca, kako bi podržao tamošnje aktiviste. I sam je trpio nasilje: u Turskoj je bio uhapšen, u Rusiji dobio batine... Pitamo se gdje nalazi snagu, jer to je ipak hrabro.

„Ja nisam hrabar (smijeh). Više sam tvrdoglav nego što sam kukavica. Ja ne želim prihvatiti takav stav. Uvijek se sjetim naše vlastite povijesti u posljednjem stoljeću, kada je još uvijek bilo moguće zaustaviti naciste, ali nitko nije imao hrabrosti. Zato bi se demokrati jednostavno morali podići protiv mržnje, diskriminacije i neprijateljstva prema demokraciji - argumentirano, ali i poslovično rečeno: da iziđu na ulice."

Na pitanje je li to savjet ljudima na Zapadnom Balkanu, da pokažu hrabrost, Beck odgovara da se isplati boriti za slobodu. „Sloboda je svuda moguća. Sve naše zemlje imaju komplicirane povijesti, tako da demokracija ne pada s neba već se za nju trebamo svi založiti. Jedna greška povijesti je bila diskriminacija lezbijki i gejeva i to danas mora biti korigirano", zaključuje Beck.