Sjetite se godina nakon Drugog svjetskog rata: Konrad Adenauer, Winston Churchill, Jean Monet, Robert Schuman. Svi ti državnici koji su poznati kao utemeljitelji Europske unije mogli su svoje narode u Europi, koju su razorili nacisti, zadojiti i starom huškačkom netrpeljivošću. Ali nisu.
Što bi se dogodilo npr. da je Adenauer predbacio Schumanu da sanja Veliku Francusku? Ili da je Schuman optužio Adenauera da u ladici čuva stare nacističke planove? Bi li u tom slučaju postojala Europska unija? Odgovor na to pitanje bio bi najbolja pouka balkanskim političarima.
Balkan kao južna Skandinavija?
Edi Rama, Hašim Tači, Ali Ahmeti, Aleksandar Vučić, Ivica Dačić, Milorad Dodik, Bakir Izetbegović, Nikola Gruevski, Zoran Zaev, Đorđe Ivanov… jesu li to rodonačelnici Balkana o kojima će njihovi unuci jednom reći da su to bili veliki državnici koji su cijeli Balkan pretvorili u južnu Skandinaviju ili Baltik?
Ne! Ako usporedim biografije utemeljitelja EU-a i balkanskih političara, onda je sasvim jasno da su u prvu grupu svoj pečat utisnuli rat i patnja, a time i mudrost o besmislenosti mržnje. Balkanski političari su još vrlo mladi, ali i njih je formiralo iskustvo rata. Dakle, morali bi zaista znati!
Samo jedan od njih nije imao nikakvog dodira s ratom. Albanac Edi Rama.
Rama je jedini među njima koji ni u svojoj umjetničkoj, publicističkoj ili političkoj biografiji nije koristio nacionalističke instrumente da bi došao na vlast. Rama nije bez razloga tako omiljen gost u Berlinu i Bruxellesu. Rama umjetnik, Rama košarkaš, Rama političar. Bez svih tih mrlja, nepoznanica, zagonetnih i skrivenih biografskih mjesta koje njegove kolege iz regije moraju sa sobom nositi do kraja života.
Međutim, otkako je postao premijer uskočio je u krilo nacionalnim i nacionalističkim temama, kako bi izbjegao debatu u zemlji i svakodnevnu politiku.
Zašto to Rama radi?
To Rama radi što je suočen sa svojim političkim suparnicima, kao što je koalicijski partner Ilir Meta, s oporbom koju predvodi Sali Beriša, ali i sa vlastitim neuspjesima u suzbijanju kriminala,korupcije i nepotizma, trgovine kanabisom, nezaposlenosti… Sve to iščezne kao dotaknuto čarobnim štapićem zahvaljujući nacionalističkoj retorici.
To je Rama naučio od svojih kolega i susjeda. Danas se „potuku" Vučić i Tači. Sutra se prozivaju Ahmeti i Gruevski. Preksutra će Izetbegovića uvrijediti Dačić. I tako svi odjednom i bez prestanka…
Navesti ću primjer za to da Edi Rama objelodanjuje slična razmišljanja po načelu „napad je najbolja obrana". Njegove posljednje izjave o „Velikoj Albaniji" odmah nakon toga što je u Prištini, glavnom gradu Kosova, odbijen njegov prijedlog o svebalkanskoj trgovinskoj uniji. Tamo su ga u nekim publikacijama optužili da je izdao. Vlada se službeno oglasila priopćenjem da taj prijedlog nije u nacionalnom interesu Albanaca – usred straha od srpske trgovinske moći.
Čak i beznačajni stručnjaci u Europskoj uniji kritiziraju Ramu službeno i neslužbeno zbog njegovih izjava o „Velikoj Albaniji".
Ono što želim reći je sljedeće: još uvijek imam više povjerenja u izjave frustriranog Rame (Velika Albanija), pragmatičnog Rame (Balkanska trgovinska unija) i razočaranog Rame (politička kriza i krize u Tirani), nego što ću povjerovati u vizije, obećanja i planove Vučića, Tačija, Ivanova, Dodika… Njihova prošlost puna je mrlja koje nas ispunjavaju nepovjerenjem pri svemu što govore i rade ti političari.
Kolebanja Rame između nacionalističke retorike i vizije europskog Balkana neupućenima su čudne. Činjenica da je netko umjetnik, a potom političar, uz to još i albanski, može potaknuti maštu, ali i zavist. Rami su potrebni saveznici jer mu nije lako. Ponekad se on mora lijepo slagati sa Srbima. Ali Albanci su mu potrebniji. Sve to se mora odvijati pod nadzorom Bruxellesa. Europa je ionako još uvijek predaleko od Balkana!
Balkanska igra
Politički nasljednici Adenaura i Schumana jednostavno ne žele uvidjeti da političke pojave poput Rame danas ili Zorana Đinđića ranije, predstavljaju direktan izazov za politiku Vučića i Tačija, koji su se lijepo snašli u igri naizmjeničnih prijetnji i dijaloga.
Ako žele da Balkanski poluotok postane normalan dio Europe, oni bi se morali mnogo spretnije odnositi s tom igrom.
*Pisac i novinar Beqë Cufaj rođen je 1970. u Dečanima na jugozapadu Kosova i studirao je književnost u Prištini. Živi sa suprugom i dvije kćerke u blizini Stuttgarta u Njemačkoj. Između ostalog, objavljivao je tekstove u uglednim listovima kao što su Frankfurter Allgemeine Zeitung i Neue Zürcher Zeitung. Njegov roman „projekt@party" objavljen je 2012.