Komentar: Ruska godina izbora bez izbora

Izbori mogu biti zanimljivi, osobito onda kad unaprijed nije poznat pobjednik. Utoliko bi predsjednički izbori u Rusiji mogli biti podjednako uzbudljivi kao i čitanje telefonskog imenika grada Čeljabinska. Baš svima, uključujući i predsjedničke kandidate, je jasno: pobjednik će biti Vladimir Putin. Na koncu, Kremlj ionako nadzire medije, raspolaže sa najviše novca i uvijek se može pouzdati na državni aparat, uključujući i snage sigurnosti. Da i postoji kandidat koji bi Putinu doista mogao biti opasan, taj uopće niti ne bi smio nastupiti.

Utoliko bi Kremlj mogao biti zadovoljan onim što će doći slijedećih tjedana i mjeseci: izborna bitka koja to neće biti. Natjecanje u kojem će predsjednik i dalje biti državnik, bez da se mora zamarati konkurencijom.

Kriterij je učešće na izborima

Ali ruska vlada želi i više od obične pobjede. Ona želi blještavu pobjedu, jednu koja će biti rezultat golemog učešća birača: tamo negdje oko 70%, bolje bi bilo još i više. A to će biti teško postići: jer neki Ivan Ivanovič će se sa pravom pitati, zašto da se probijam kroz snijeg i hladnoću do birališta kad će Putin ionako ostati predsjednikom? A zato jer je to izbor bez izbora, tako će i običan Rus radije ostati kod kuće misleći: „neka sa njihovim bjeloruskim izbornim promatračima prebrojavaju što ih je volja."

Zapravo Putinu uopće ne treba ta predstava. Čak i neovisna ispitivanja pokazuju kako je on jasan favorit. Čak i kada bi bilo pravog, poštenog natjecanja bi ovaj 65-godišnjak izašao kao pobjednik. Ostaje tajna, zašto se uopće upušta u rizik. Možda se Putin pribrojava prosvjeda, možda misli da su mnogi njegovi zemljaci već zaboravili popularnu aneksiju Krima ili mu zamjeraju sve niži životni standard.

U odnosima moći u Rusiji niti slijedeće godine se neće mnogo toga promijeniti. Ipak će biti zanimljivo promatrati, što će se dogoditi nakon izbora 18. ožujka: hoće li Putin kadrovskim odlukama početi pripremati državu na doba kad njega više neće biti? Astrolozi Kremlja već naveliko predviđaju tko bi mogao biti premijer. Sadašnji, Medvedev izgleda slab, ne na kraju jer nikako da zamuknu optužbe kako je (previše) milijuna strpao u svoje džepove. Hoće li Putin za svog zamjenika imenovati nekog liberalnog privrednika ili čovjeka iz sigurnosnog aparata? Ovako ili onako, to bi mogla biti smjernica kamo će Rusija ići u budućnost.

Jedva da netko očekuje iznenađenje

I u vanjskoj politici Rusije se ne može očekivati neko iznenađenje. Obzirom da se Amerikanci povlače iz čitavog niza regija gdje su bili snaga reda, Rusija i Kina se trude ispuniti prazninu koja tako je nastala. Na Bliskom istoku gdje Rusija još od doba Sovjetskog Saveza pa sve do prije nekoliko godina nije imala gotovo nikakvu ulogu, Putin se sada žestoko miješa u tamošnja zbivanja. Njegov štićenik u Siriji, predsjednik Asad je ostao na svom položaju – barem je tu Rusija uspjela nametnuti svoju želju.

Malo će se toga promijeniti i u krizi sa Ukrajinom: teško se može zamisliti da će se Moskva 2018. povući sa Krima i da će obustaviti vojnu podršku ruskim separatistima na istoku Ukrajine. Utoliko bi i sankcije Zapada trebale ostati na snazi. Svi čekaju. Mirovni proces iz Minska je zapeo. Čak i masovna isporuka američkog oružja bi jedva nešto promijenila u odnosima snaga u Ukrajini. Rusija se jednostavno nada da će vremenom popustiti zanimanje i Washingtona i Bruxellesa za tu regiju.

A na ljeto se Putin priprema na ulogu domaćina nogometnog svjetskog prvenstva. Čak i ako ruski nogometaši ne prođu dobro, Rusija će učiniti sve da bude dobar domaćin. Ali opasnost postoji, osobito od terorističkih napada islamističkih povratnika iz IS-a u Siriji i Iraka u Rusiju. Teško je spriječiti samoubilačke napade na javnim mjestima. Ali barem u borbi protiv terorizma američke i ruske službe surađuju. Barem u tome.