Nacionalno gospodarstvo se može i riječima otjerati u propast. Zato se uvijek svi nećkaju uopće u usta staviti zlokobnu riječ „recesija". Ali ništa ne koristi niti da se ne želi prihvatiti istina. U njemačkoj industriji, važnoj osnovi njemačke ekonomije, već dugo traje pad. Sve više tvrtki žele smanjiti svoju proizvodnju u slijedećim mjesecima, a pesimisti su sve glasniji od optimista.
To ima više uzroka i sve ih već znate: trgovački sporovi prije svega, ali tu je i kriza automobilske industrije u čitavom svijetu i sve vjerojatniji No-Deal-Brexit. Sad je još došlo i kinesko zveckanje oružjem u smjeru Hong Konga. A to je sve već opasno bure baruta.
Zato je i brojka koju su ove srijede objavili državni statističari iz Wiesbadena – 0,1% manjeg gospodarskog volumena u drugom, nego što je bio u prvom kvartalu ove godine – sve prije nego iznenađenje. Naravno da se ispravno može pretpostaviti da i u tekućem kvartalu neće postati bolje i tako će stići onda i drugi minus. A to onda znači da je Njemačka i službeno u recesiji. Jer to su nekad izmislili ekonomisti: nakon dva kvartala u minusu je to „tehnička recesija".
Posve normalni razvoj
Kao što smo rekli, to će tako biti. Ali niti to ne treba biti razlog pasti u paničarenje ili u nekakav akcionizam i zazivati programe „oživljavanja" gospodarstva. Tome ima sasvim jednostavan razlog: taj pad, čak i kad je izazvan izvanrednim okolnostima (vidi gore), potpuno normalna pojava. I tek je normalna nakon tako dugog razdoblja rasta kakvog je Njemačka doživjela u proteklom desetljeću. Konjunktura teče u ciklusima i to su valovi, a ne linija koja od dole lijevo teče prema gore desno.
Zašto je takvo zahlađenje važno? Mnoge tvrtke u Njemačkoj su u proteklim godinama doslovce „izgorjele" od poslova. Često nisu mogle niti primiti sve narudžbe. Postrojenja su bila iskorištena sa 90% ili čak i više. Povrh toga se sa svih strana čuo vapaj što nema stručne radne snage. Sad, u vremenu hlađenja se može ukloniti višak kapaciteta koji je nastao u doba velike potražnje i mogu se pripremiti za normalno poslovanje. A u to uvijek iznova spada i popraviti proizvodnu liniju ili nabaviti novu.
Traži se još na stotine tisuća radnika
I briga da će doći do masovnog otpuštanja je – u svakom slučaju trenutno – još potpuno neosnovana. Naravno da opasno zvuči kad veliki koncerni kao što su Bayer, BASF ili VW najavljuju ukidanje na tisuće radnih mjesta. Ali njemačko gospodarstvo nisu veliki koncerni, to su prije svega na tisuće malih i srednjih poduzeća. Još nikada u Njemačkoj nije toliko ljudi imalo stalno radno mjesto – i još uvijek stručnjaci za tržište rada tvrde kako ima gotovo 1,4 milijuna otvorenih radnih mjesta.
A onda je tu i dalje još to čarobno sredstvo nadoknade za skraćeno radno vrijeme. Tu onda Zavod za zapošljavanje u određenom razdoblju preuzima nastavak isplate plaća i tako se izbjegavaju otkazi, a stručnjaci ostaju u poduzeću. Ako opet počnu stizati narudžbe, tvrtka se odmah može prihvatiti posla.
Trenutno je u Zavodu za zapošljavanje oko 50 tisuća zahtjeva za takvu pomoć u skraćenom radnom vremenu. I toga se treba sjetiti: 2009. u godini nakon krize koja je pogodila čitav svijet i kad se njemačko gospodarstvo smanjilo za 5% je bilo skoro 1,5 milijuna takvih zahtjeva. Tada je to veoma pomoglo i nije bilo otpuštanja. Mehanizam funkcionira – i zato pomalo zvuči već kao predizborna kampanja kad socijaldemokratski ministar rada upravo sad obilazi zemlju sa novim idejama za skraćeno radno vrijeme.
Nikakav „konjunkturni", nego investicijski paket
Jer ono što bi doista bilo potrebno jest hitno porezno rasterećenje zaposlenih. Jer minus u industrijskoj proizvodnji bi se mnogo teže odrazio da privatna potrošnja (drugim riječima: neka ljudi troše!) nije bila i jest veliki oslonac. Sad, kad ove loše vijesti iz gospodarstva i ljude nagoni da budu oprezniji sa svojim novčanikom i poduzeća se nećkaju sa novim investicijama, možda mora i ministar financija otvoriti svoju blagajnu. Nitko ne treba „pozitivnu nulu" u državnom proračunu. Trebaju se poticaji za investicije i kupovinu. Jer Njemačka još uvijek opasno oteže sa upravo gigantskim investicijama u infrastrukturu kojoj joj je gorko potrebna.
Tu se samo mogu pozdraviti prijedlozi kakve je dao ugledni ekonomistu Michael Hüther. On predlaže osnivanje takozvanog „Njemačkog fonda", teškog 450 milijardi eura sa rokom isplate od deset godina. On bi se financirao državnim obveznicama koje Njemačkoj središnjoj banci doslovce otimaju iz ruku i u međuvremenu čak plaćaju da bi ih uopće mogli kupiti.
Uložiti taj novac bi se trebalo u promet, u brzi internet, u stanove, obrazovanje i u – i sad pazite: zaštitu klime!
Tu bi za svakoga bilo ponešto. Jedino se bojim da za tako nešto imamo krivu vladu na početnoj poziciji.