Hoće li vatrogasci, kad ih pozovemo, doći tramvajem? Jer njihovi kamioni su isto dizelaši, a njima ćemo fino zabraniti promet u stambenim četvrtima. Ili hoćemo imati sustav kakav je svojedobno vladao u DDR-u? Tamo su politički birokrati odlučivali kako će se narod kretati. Socijalistički trudbenik ne treba nikakvo individualno sredstvo prijevoza, kolektivni prijevoz željeznicom ili autobusom (uz pjesmu avangardi radničke klase) treba biti posve dovoljan. Auti se jesu proizvodili, iz Zwickaua potječe i jedan Horch ili Auto Union (nakon bijega u Inglostadt se nazvao Audi), ali u socijalizmu nema mjesta takvim automobilskim tradicijama. Nego tek za Trabant.
Danas opet može doći do toga, u ovoj našoj Republici Zabrana Njemačke. Protivnici individualne pokretnosti se mobiliziraju. Njihov neprijatelj je automobil. Vode se rasprave i podiže prašina koja već premašuje i histeriju. 100.000 mrtvih od dizela! Zatrovana središta gradova! Automobil je masovni ubojica! Kampanja koja dostiže svoj cilj. Sudovi redom određuju zabranu prometa jer se premašuju granične vrijednosti. U svakom slučaju, za automobile. Ali to je tek početak.
Rasprava se otela baš svakoj osnovi u realnosti. Nitko više niti ne pita jesu li mjerne stanice ispravno postavljene. Ti aparati u svakom gradu stoje drugačije: negdje su na zelenilu uz ulicu, negdje su okačene na fasadu kuća, negdje ih prži sunce, negdje ne. To zbunjuje čak i kancelarku koja je pak čas heroj automobilske industrije, a čas zaštite klime. Ali sad mulja isto kao i automobilska industrija. Najavljuje da će zakoni biti promijenjeni tako da nigdje neće doći do zabrane prometa. Dan kasnije pak kaže kako se neće manipulirati s graničnim vrijednostima jer na kraju krajeva, to su europski propisi.
A onda ta prašina
Čitav taj, nazovimo to još pristojno: nesporazum, odlično ilustrira kako zapravo nitko više ne zna kamo vodi ovaj put. Makar živimo u post-činjeničnom dobu, možda će ipak pomoći nekoliko činjenica. Na primjer o prašini: taj nepotrebni materijal na krivom mjestu je pak priča za sebe. Svakog dana na zemlju padne između pet i 300 tona prašine. Osim toga, prašinu dižu i vjetar i sunce. Zato mjerenje sitne prašine i jest prokleto komplicirano. Ali sad dolaze automobili i svima mora biti jasno da su oni krivi za sve. Zapravo, emisija sitne prašine tek malenim dijelom dolazi iz auspuha, 85% prašine se stvara trenjem guma i kočnica. Uzgred, to onda i bicikle čini uzročnikom te iste prašine.
A automobili (točno, također i zbog sve oštrijih propisa) praše sve manje plinova u zrak. Nikad zrak u našim gradovima nije bio tako čist kao što je danas! Opravdava li to da se nesmetano nastavlja križarski pohod protiv automobila – ili još točnije, protiv individualne mobilnosti? Jer jedno nam mora biti jasno: dizelaši su tek početak. Kad padne dizel, onda će se krenuti protiv svih motora s unutarnjim sagorijevanjem. Onda i protiv pušača i to „do daske".
Onda su na redu oni koji imaju kamin u dnevnoj sobi. Takve peći, obično u lijepim stanovima naraštaja blagostanja izbacuju golemu količinu, pogotovo ako im se stavlja krivo drvo za ogrjev. A što ćemo kad slijedeći put vjetar preko Mediterana i do nas donese pijesak iz Sahare? Opća uzbuna! Hoće li udruga Deutsche Umwelthilfe postaviti znakove zabrane na njemačku granicu: „Za pustinjsku prašinu zabranjeno"?
„Čisto" – i „konačno" rješenje
Ma jasno, problem je davno nađen: električni automobili. Tih, čist, štiti okoliš. Doduše nešto samo za bogate, ali svejedno. Glupo je jedino što taj električni čarobnjak ima prilično jadnu ekološku bilancu. Uzmimo najnoviji, upravo predstavljeni električni automobil Daimlera, EQC. Ne razumijem tko to neće imati 70.000 eura za prvog potpuno električnog Mercedesa.
Njegov akumulator je težak zastrašujućih 650 kilograma. Sićušan problem jest da će za proizvodnju jedne jedine od te monstruozne baterijske ćelije biti potrošeno 12 do 16 tona ugljičnog dioksida. A tome treba dodati još oko sedam tona koji se ionako potroše kod proizvodnje jednog automobila. Tu se svaki vozač automobila s „običnim" motorom može smijati do suza: on će prijeći oko 200.000 kilometara da bi stvorio istu količinu CO2.
Treba jasno reći kako su se automobilski koncerni svojim prevarama sami doveli do toga gdje su danas. Od miljenika političara su postali problematični slučaj. Ali tu se ne radi samo o automobilima, nego i o načelu: što će nam i tko će nam još nešto zabraniti? Tko to odlučuje o nama i o našim životima? Da, na koncu i o našoj slobodi. O temeljnim pravima demokratskog društva.
To mora biti jasno svakome tko misli da je odlično zabraniti promet automobila.