Genocid nazvati pravim imenom

Ipak. Konačno. Njemački Bundestag će povodom 100. godišnjice genocida nad Armencima govoriti o genocidu. Istina, ne u službenom naslovu podneska svih zastupničkih klubova, niti u prvim rečenicama. Ali, ipak. A zapravo je već odavno trebalo pravim imenom nazvati sustavno ubijanje bespomoćnih ljudi. To ne znači osudu političkog djelovanja današnje Turske, koja se trenutno opet jako naglašeno osjeća nasljednicom Osmanskog carstva - ali to joj nameće moralnu odgovornost.

Poticaj je dao papa Franjo

Znakovito je za odlučnost parlamenta da su za novu raspravu o pojmu genocida zaslužna dva čovjeka: papa Franjo i njemački predsjednik Joachim Gauck. Prije deset dana je poglavar Katoličke crkve u katedrali Svetog Petra slavio svetu misu s armenskim katolicima. I govorio je o "genocidu", kao što je to učinio i Ivan Pavao Drugi i sam papa Franjo već 2013. Vodstvo u Ankari je to nazvalo "besmislicom", pozvalo veleposlanika Vatikana da mu izrazi prosvjed i povuklo svoga veleposlanika iz Vatikana. Papa Franjo je to prihvatio opušteno. Ali, sve novine u Njemačkoj su pisale o prijeporu i brojni parlamentarni zastupnici su mislili: "Da, to je genocid. Papa je u pravu!"

Ali, službena njemačka linija, koja je dokumentirana u više vladinih konferencija za medije, ostala je kod nejasnih riječi koje su opisivale sve moguće, ali nisu govorile o "genocidu". Tako je bio zgodan slučaj (a zacijelo ne slučajnost) da su nekoliko dana kasnije crkve u Njemačkoj - i to sve crkve u Njemačkoj - najavile da će dan uoči 100. obljetnice i dan uoči predstojeće rasprave u Bundestagu održati ekumensko bogoslužje u Berlinu. Uključujući i kratki govor njemačkog predsjednika Gaucka.

Onog bivšeg borca za ljudska prava u DDR-u koji je ove godine već ponekad odabrao jasne riječi u situacijama kad bi diplomati najradije pisali tako da se to može čitati između redaka. Kako bi to izgledalo kad bi predsjednik u četvrtak uvečer govorio o "genocidu", a nekih 12 sati kasnije parlamentarni zastupnici vladajuće koalicije izbjegavali taj pojam.

Neiskrena rasprava

Malo je političkih rasprava u Njemačkoj o povijesti 20. stoljeća koje su tako neiskrene kao ova aktualna. Zeleni oštro napadaju vladajuću koaliciju koja nema hrabrosti - a oni 2005. kad su bili na vlasti i kad je ministarstvo vanjskih poslova vodio čelnik Zelenih Joseph Fischer prilikom komemoracije za ubijene Armence nisu pojam "genocid" unijeli ni u podnesak, nego samo skriveno u njegovom objašnjenju.

Čelnici današnje vladajuće koalicije pokazuju samopouzdanje u korištenju toga pojma - pa ipak tu vješto formuliranu rečenicu tek treba pronaći u tekstu. Jedan zastupnik CDU-a je u utorak napisao da je iz podneska zastupničkih klubova vladajuće koalicije "po želji Ureda kancelarke i Ministarstva vanjskih poslova iz naslova izbačen pojam genocid". "Protiv toga se sad diže otpor." Sve više zastupnika žele da se "genocid nad najstarijim kršćanskim narodom na svijetu nazove pravim imenom". Te riječi također govore ponešto o samopouzdanju i poimanju vlastite uloge zastupničkih klubova koji nose sadašnju saveznu vladu.

Pravni stručnjaci ne smatraju da će sadašnje označavanje "genocida" imati neke pravne učinke. Genocid je pravno formuliran pojam tek od 1947. Tada ga je upotrijebila Opća skupština Ujedinjenih naroda govoreći o zločinima nacističkog režima. Tako se danas kod Armenaca radi o moralnom, političkom vrednovanju. A na to obvezuje znanje o masakru i sustavnim progonima iz godine 1915.

Nje to kritika današnje Turske

Korištenje pojma "genocid" ni na koji način ne pogađa današnju Tursku. Taj dojam bi politika trebala izbjegavati i u pravilu ga izbjegava. Ali, ophođenje turske politike i turskoga društva s događajima iz 1915. šalje određeni signal, ovakav ili onakav. Zato nije prihvatljivo da se imajući u vidu broj žrtava koji je prema brojnim procjenama iznosio "do 1,5 milijuna mrtvih" govori "možda ipak samo 200.000".

Ne, izreka "Tajna spasa zove se sjećanje" iz židovske tradicije vrijedi i ovdje: sjećati se, vidjeti patnje drugih i uzeti ih ozbiljno, preuzeti odgovornost za budućnost. Proteklih mjeseci je bilo naznaka da je moderna Turska, ta važna, ponosna zemlja na rubu Europe, spremna suočiti se s time. U to se ne uklapa predsjednik koji bahato galami.