Komentar: Bratstvo i jedinstvo budala
29. kolovoza 2019
Tenk kod Zvezdinog stadiona je, kako čujemo, „maketa", pribavljen s leskovačkog otpada i ne smeta ni državnim organima ni Uefi. Oklopno vozilo kojim su se po Beogradu kasnije provozali nogometaši ponovnog sudionika Lige prvaka nakon velikog uspjeha je, tvrdi se, bilo pravo.
A ako susjedi Srbije u nečemu ne vole zaostajati, to su zloba i kancerogeni smisao za humor. Nije dugo trebalo da navijači zagrebačkog Dinama – i oni ponovo u Ligi šampiona – pred stadion parkiraju traktor.
Tako je krenula nova runda prepucavanja u kojoj su junačke srpske i hrvatske grudi poplavile od busanja. Pristojniji ljudi se toga stide, a oni koji se baš trude ispasti pametnima i iznad situacije kažu da su to, eto, samo dosjetke, i da se oko toga ne treba uzbuđivati.
Mnogi Srbi i mnogi Hrvati i dalje se odlučuju na to da svoje najveće padove slave kao svoje najveće pobjede. Oni su braća u tom posrnuću, jedni bez drugih ne postoje - ili se užasno dosađuju. Valja samo zaći na neki posjećeniji online portal i pogledati komentare – tamo vlada bratstvo i jedinstvo budala.
Kako bubanj kaže
Ako se, osim onih koji su žedni krvi, netko i obradovao novoj epizodi vječnog nacionalističkog derbija, onda je to ekipa na vlasti - u obje zemlje. Tko bi još pričao o bilo čemu drugom nego o ovim „opasnim provokacijama" – a pritom su naravno, krivi su uvijek oni drugi.
Valja biti konstruktivan i iskoristiti spomeničku pomamu koja od Srbije čini memorijalni centar starim vladarima, a od Hrvatske livnicu za Tuđmanove biste. Prijedlog je recimo da se tenk i traktor masovno izlijevaju u bronci i postave u svako srpsko i hrvatsko mesto. Pa da tako, puno godine nakon i Vukovara i „Oluje", podsjete one što čekaju na spakiranim koferima zašto i iz kakvih država oni i danas bježe.
Bila bi to zaista luda slučajnost, kada bi bubanj, iz kojeg će se izvlačiti imena timova koji će igrati po skupinama, spojio Zvezdu i Dinamo u istu grupu. Pa da, dok na travi plešu Marko Marin i Dani Olmo, ovi s tenkom i ovi s traktorom konačno između sebe riješe ono što su započeli na Maksimiru u svibnju 1990. godine.
Mada, trideset godina, nekoliko ratova i nekoliko desetaka tisuća mrtvih kasnije, postoje dvije škole mišljenja. Jedna kaže da raspoloženje za novu klaonicu očigledno postoji, ali je takozvane objektivne okolnosti ne dozvoljavaju. Druga kaže da bi ovi što se danas busaju u prsa ipak bili na sigurnoj udaljenosti o linije sukoba - osim ako u igri nije kakva bijela tehnika.
Kad se ispod ove epizode podvuče crta, vidjet će se da je više ljudi reagiralo zgroženo na tenkovsko-traktorsku simboliku, no što je podržavaju. To je dobro. To je napredak. Problem je što ovi drugi i dalje diktiraju tempo, što su glasniji. I što su na vlasti.