Kofer Pamukova oca

Proteklih godina ta se tradicija nije baš poštivala: Elfriede Jelinek nije htjela na svjetla pozornice pa je njezin govor pustio jedan švedski televizijski tim. Britanski dramatičar Harald Pinter, prošlogodišnji dobitnik Nobela, iz zdravstvenih razloga nije mogao doći i uživo održati svoj govor, no angažirani književnik nije htio propustiti tu priliku za obraćanje javnosti pa je njegov govor prikazan u jednoj video-snimci. Ovogodišnji laureat, Orhan Pamuk, poštovao je tradiciju. I za razliku od Pintera nije želio da njegov govor zahvale ima bilo kakve veze s politikom. Pamuka je umorilo stalno odgovaranje na pitanja o Turskoj i njezinoj ulozi u Europskoj uniji.

Samo o književnosti

Sjedala u zlatnoj rokoko dvorani Švedske akademije bila su ispunjena do posljednjeg – karte već tjednima prije razgrabljene. Nisu samo Šveđani pokazali interes za njih. U publici je ovoga puta sjedilo i puno Turaka i Kurda. Kada su svi sjeli na svoja mjesta, Orhan Pamuk se kratko nakašljao i počeo svoj govor: «Dvije godine prije svoje smrti, otac mi je predao jedan mali kofer s njegovim tekstovima, rukopisima i bilježnicama. U pomalo podrugljivom tonu, koji mu je bio svojstven, rekao mi je da pročitam te stvari nakon njegove smrti. Poznavao sam taj kofer, ali ga nikada nisam bio kadar dotaknuti. Zašto? Možda zato jer mi se činilo da njegov sadržaj ima neko tajanstveno značenje. O tom značenju bih danas htio govoriti. O tome, naime, što čini čovjek koji se povuče u svoju sobu i s papirom i olovkom sastavi svjedodžbu o sebi: o književnosti.»

Zahvalnost ocu

Turski je pisac pričao o tome kako ga je njegov otac, koji je i sam nekada želio postati pisac, ohrabrivao kada je počeo pisati i kako ga je uveo u svijet književnosti. Opisao je kako su ga očeve bilježnice, koje su se nalazile u koferu, navele na to da preispita vlastitu autorsku ulogu. Je li jedan čovjek, koji je toliko volio život i bio tako bezbrižan, mogao imati mira koji je toliko potreban za pisanje? Jesu li taj mir, povučenost i samoodricanje, kakve je on sam sebi nametnuo, doista nužne za jednog pisca?
«Osjećao sam da je moj otac – kao i ja kasnije – ponekad čitao neki roman kako bi iz svoga života pobjegao na Zapad. I meni se činilo da su knjige nešto uz pomoć čega se može pobjeći od osjećaja kulturnog deficita. Ne samo život, nego i pisanje bilo je način da se iz našeg istanbulskog života ode na Zapad», rekao je Pamuk.
Tko kaže da i njegov otac nije pokušao pišući pobjeći iz provincije? Pamuk je do kraja svog govora publiku držao u neizvjesnosti ne odajući je li njegov otac doista imao spisateljskog talenta. Jer, otac turskom nobelovcu služi prvenstveno kao zrcalo u kojem bi rasvijetlio proživljenju prošlost. Pritom Pamuk priznaje da je Turska za njega dugo vremena bila literarna «provincija», daleko od centra svijeta koji on vidi u Zapadu.

Arogancija zapadnog svijeta

No, prema tobožnjoj kulturnoj nadmoći Zapada je kritičan: «Izvan zapadnog svijeta uočavamo uvijek iznova da se osjetljivost ljudskih masa i čitavih naroda odražava u strahovanjima koja graniče s glupošću. U zapadnom svijetu pak bogatstvo i ponos na to što se stajalo uz kolijevku renesanse, prosvjetiteljstva i moderne, često dovode do toga da su ljudi na kraju, iz sličnog primitivizma, previše umišljeni.»
Na kraju svog predavanja ispričao je Pamuk kako je svom ocu šutnjom dao na znanje da njegove tekstove smatra – lošim. Otac se samo nasmijao i svom sinu još jednom rekao kako on, mlađi, ima talent za Nobelovu nagradu.
Ni riječi o politici, samo o književnosti. Te najave se Pamuk i držao. Polazeći od doživljaja sa svojim ocem, turski je pisac ispričao kako je, pišući, pustio kulturne korijene, kako je Istanbul od periferije pretvorio u svoj literarni centar. Politika je ostala – između redaka. Ta odluka je učinila da kritičari zamuknu. Oni su naime, kod prethodna dva lauerata tvrdili da je Nobelov Odbor umjesto literarne vrijednosti nagrađivao politički angažman.