Kazalištem protiv zaborava

Saska Pokrajinska centrala za političko obrazovanje pokušala je to jednom konferencijom koja je bila sve samo ne suhoparna.

Dvije obitelji se druže uz kavu i kolače. Djeca sjede za stolom. Govori se o beznačajnim stvarima - o novom autu, fenomenalnoj Ladi, o vremenu, o rajčicama u vrtu. Na prvi pogled potpuno nepolitična scena odigrava se u dnevnoj sobi jedne obitelji iz DDR-a 80-etih godina 20. stoljeća. Jedna obitelj ne sluti da je ova druga špijunira za tajnu službu Stasi. U posjet iznenada dolazi i razrednik sina Renéa koji se žali na antisocijalističko ponašanje dečka. Za vrijeme nastave politike i gospodarstva je nosio antisocijalističku značku, žali se učitelj. Kada je od buntovnika zatražio da mu je preda, odbio je to neotesano prosvjedujući, pa je došao pitati roditelje kako je došlo do tako pogrešnih spoznaja njihovog sina?

Među špijunima i učitelji

René je nosio značku sa simbolima oporbe DDR-a i sloganom: "Mačeve u plugove". On potječe iz crkvenih krugova i 80-etih je bio simbol mirnog otpora protiv nepravde DDR-ovskog sistema. Onaj tko ga je javno nosio ili na neki drugi način pokazivao, vrlo brzo je postajao sumnjiv i našao bi se na nišanu tajne službe Stasija. Stasi je više od 100.000 ljudi "anagažirao" u svojstvu "neslužbenih suradnika" (IM), nerijetko je bilo riječ i o učiteljima.

Uhode među najbližima

Fikcionalni DDR-ovski učitelj ukorava fikcionalnog Renea u komadu koji je smislio 11. razred jedne srednje škole. No, iako je riječ o fikcionalnom, a ne dokumentarnom komadu, ovakve scene su bile stvarnost u DDR-u. Kako bi čuli priče iz prve ruke, učenici su razgovarali sa svjedocima vremena, političkim prognanicima. Oni su im ispričali kako su ljudi u DDR-u bili sustavno špijunirani, ispitivani i denuncirani, a neki i zatvarani. Baš kao i u njihovoj kazališnoj predstavi, i u komunističkoj Njemačkoj su često uhode bili (navodni) prijatelji obitelji.

Povijest se ponavlja

Mnogi bivši građani DDR-a, pa i zapadne Njemačke taj su ružni dio istočnonjemačke prošlosti, međutim, očito zaboravili ili možda samo potisnuli i to nepunih 20 godina nakon mirne revolucije 1989., čudi se Hubertus Knabe, direktor spomenika Berlin-Hohenschönhausen. "Zapanjujuće je da se sistem koji je velika većina stanovništva doista mrzila iz duše i koji je narod konačno i srušio, sada ponovno pojavljuje u tako pozitivnom svjetlu", smatra on i objašnjava to s nekoliko političkih grešaka koje su počinjene: krivci nisu kažnjeni, žrtve nisu dovoljo obeštećene, a funkcioneri su u puno slučajeva ostali na svojim položajima. "Zapravo se ponovila povijest kao poslije 1945", zaključuje Knabe.

Neznanje je krivo za sve

Nedovoljno bavljenje prošlošću vodi k idealiziranju DDR-a - moglo se zaključiti iz rečenog na konferenciji u Dresdenu. Klaus Schröder sa sveučilišta u Berlinu je tamo predstavio studiju za koju je ispitao 5.500 učenika. Iz nje proizlazi da puno učenika ne poznaje razliku između demokracije i diktature, da Većina u Njemačkoj ne zna koja je razlika između ta dva politička koncepta. Pozitivna je spoznaja da su učenici koji znaju više o konkretnim događajima i odnosima u DDR-u i kritičniji prema njemu. Stoga se preporučuje sljedeći recept protiv zaborava: veća informiranost, rad na projektima, živo oblikovanje nastave povijesti.