Kapital - knjiga koja je trebala promijeniti svijet

Kada je u rujnu 1867. godine hamburška izdavačka kuća Otto Meissner objavila prvo izdanje glavnog djela Karla Marxa „Kapital – kritika političke ekonomije", malo što je ukazivalo na kasnije značenje te knjige za daljnji tok povijesti čovječanstva. Glomazan tekst, težak za čitanje. Pravi je izazov za čitatelja, kako sadržajno, tako i stilski.

Toga je bio svjestan i sam autor. Već u predgovoru Marx upozorava čitatelja: „Svaki početak je težak", dok njegova supruga Jenny jednom prijatelju, socijalistu, preporučuje da „dijalektičke specifičnosti prvih odlomaka" jednostavno preskoči. Prvo izdanje, objavljeno u tisuću primjeraka, godinama se prodavalo.

Ipak 150 godina kasnije „Kapital" čiji je drugi i treći tom objavljen tek nakon autorove smrti, jedna je od najutjecajnijih knjiga moderne povijesti – iako se i dalje može sumnjati da su je zaista pročitali svi oni koji se na nju pozivaju. Na vrhuncu socijalističkog i komunističkog pokreta, sedamdesetih godina prošlog stoljeća, vlade čak šezdeset država svijeta pozivale su se na učenje Karla Marxa. Za dvije trećine svjetskog stanovništva „Kapital" je imao status gotovo svete knjige.

Filozof čeka na revoluciju

Marxu je takva kanonizacija, i kult ličnosti koji iz nje proizlazi, bila strana. Jednom je rekao da on sam nije „marksist". Ipak, njegova namjera je bila napisati „knjigu nad knjigama". Kao filozof Marx je potpuno u duhu svog uzora Georga Wilhelma Hegela htio „da dovede do pojma, a time i okonča" jednu epohu, objašnjava hrvatski filozof i politolog Žarko Puhovski. Pritom se radi o buržoaziji kao posljednjoj eri klasnog društva. „Marx je bio uvjeren da povijest završava s buržoaskom epohom i da tada počinje novo računanje vremena koje završava u komunizmu, dakle u društvu u kojem su klase ukinute", kaže Puhovski.

Terminima političke ekonomije, Marx pokušava analizirati mehanizam kapitalističke privrede. Radnik prodaje svoju radnu snagu kapitalistima i za to dobiva plaću. Razlika između vrijednosti koju je stvorio i plaće koju je dobio je višak vrijednosti. Kapitalist pokušava plaće držati što je moguće nižima, kako bi povećao višak vrijednosti. U stalnom i nekontroliranom stvaranju tog viška vrijednosti, a time i eksploataciji radnika, prema Marksovom mišljenju leži osnovni princip kapitalizma. Ta eksploatacija, zaključuje Marx, u jednom trenutku postaje toliko nepodnošljiva da radnik počinje prosvjedovati i hoće rušiti kapitalizam.

Što je Marks previdio?

Taj zaključak se međutim temelji na jednoj grešci, smatra Bernd  Ziesemer, publicist i bivši glavni urednik novina Handelsblatt: „Marx je rad vidio kao jedini izvor vrijednosti, previdjevši time da kapitalizam ne funkcionira kroz eksploataciju radnika, već kroz neprestani tehnički napredak. Druge izvore bogatstva, naime inovacije, poduzetničke inicijative i tehnički napredak, on je u biti svoje teorije potcijenio", smatra Ziesemer.

Tako su pojedini društveni razvoji koje je Marx predvidio – izostali. Doduše, progresivna industrijalizacija i razvoj tehnologije procesa proizvodnje vodili su ka sve manjim troškovima proizvodnje i skraćenju radnog vremena, ali istovremeno rastuće osiromašenje radnika nije uslijedilo.

Kapitalizam se pokazao kao nevjerojatno prilagodljiv, naglašava Žarko Puhovski, „tako da je u međuvremenu i u slobodno vrijeme nastala takozvana industrija slobodnog vremena – u Marxovo vrijeme potpuno nezamisliva".

U čemu je Marx bio u pravu

Nisu međutim sve točke Marxove analize pogrešne. Tako je, na primjer, njegov opis kapitalizma kao neprestanog procesa u kojem se novac sve više gomila i ponovo investira, danas aktualniji nego ikada. Upravo ta dinamika prije nekoliko godina je dovela do svjetske financijske i ekonomske krize.

I njegov opis neizbježne težnje ka monopolizaciji kapitala pokazao se kao točan: prema podacima Saveznog ureda za statistiku iz 2012. godine, veliki koncerni su u Njemačkoj činili tek jedan posto ukupnog broja tvrtki, ali su stvarali 68 posto čitavog trgovinskog prometa. Istovremeno, 81 posto svih manjih poduzeća predstavljali su tek šest posto prometa.

Preteča globalizacije

Aktualnija nego ikad ranije je i Marxova teza o nepravednoj raspodjeli profita. Francuski ekonomski stručnjak Thomas Piketty 2014. godine u knjizi „Kapital u 21. stoljeću" piše da su neprestano rastuća i prekomjerna nejednakost bogatstva i prihoda jedna od karakteristika globalno aktivnog kapitala.

Već je Marxu bilo jasno da kapitalizam po svojoj prirodi nema granice u širenju i djelovanju. Ekonomist Bernd Ziesemer naglašava da i u „Kapitalu" i u „Komunističkom manifestu" ima dijelova u kojima Marx govori da trijumf kapitalizma vodi ka nestanku svega do tada uobičajenog. Zato Marxa „možemo smatrati prvim pravim teoretičarom globalizacije", uvjeren je Ziesemer.

Kapital je pobijedio

Svjetska revolucija je, međutim, izostala, a kada je dolazilo do velikih revolucionarnih prevrata, to je prije svega bilo u nerazvijenim, predindustrijskim zemljama. Ipak, revolucionari u čitavom svijetu se pozivaju na Marxa, a da nisu zaista ni pokušali razumjeti njegovu teoriju.

To važi i za Marxovu ulogu u Kini, kaže Ziesemer: „Mislim da se kineski marksizam velikim dijelom razvio bez točnog poznavanja djela Karla Marxa." Ni za zločine staljinističkog režima ne treba kriviti Marxa: „Naravno da se marksizam-lenjinizam sovjetskog tipa zasniva na idejama Karla Marxa, ali ja ne bih dovodio u izravnu vezu Karla Marxa i sovjetska masovna ubijanja 1930-ih godina", ističe Ziesemer.

Stvarni neuspjeh Karla Marxa nije u zločinu koji je počinjen i u njegovo ime, naglašava hrvatski filozof Žarko Puhovski. Marx je bio uvjeren da je slom kapitalizma iznutra nezaobilazan i da će brzo doći. To se međutim nije dogodilo. I 150 godina nakon objavljivanja prvog izdanje „Kapitala", socijalne napetosti su jednako prisutne kao i klasne razlike. Eksploatacija je još uvijek osnova procesa proizvodnje. „Marxov neuspjeh", kaže Puhovski, „leži u činjenici da je on još uvijek aktualan".