Kako spriječiti propadanje umjetnina?

Život moderne umjetnosti često je neočekivano kratak. Zbog nerazmišljanja, novih materijala i neobičnih načina obrade epohalna djela često prije ostare ili propadnu nego što takva sudbina pogodi njihove tvorce. Osobito su pogođena djela od plastike. Primjerice prototip poznatog Pantonovog stolca iz jednog komada plastike. Taj stolac se nalazi u Vitra Design Muzeju u njemačkom Weilu na Rajni i čeka na spašavanje. Jer, s njega otpada sloj narančaste boje. Restauratorica Friederike Waentig iz Kolena još ne zna kako riješiti prolem, ali je barem postavila dijagnozu: stolac se sastoji od dvije vrste plastike koje dugoročno ne odgovaraju jedna drugoj.

«Tu je s jedne strane poliester i s druge strane staklena vuna pomiješana s poliesterom. Svaka tvar drukčije reagira na toplinu i vlažnost zraka. I onda dolazi do napetosti. Sloj staklene vune puno jače reagira, tu je puno više zraka unutra, tu toplina i hladnoća mogu ući unutra, zbog toga su i promjene veće pa se materijali odvajaju jedan od drugoga, što se vidi po malim mjehurićima. Moramo riješiti problem; kako sprijčiti tu napetost, kako zatvoriti te rupice za zrak.?»

Skupa s kolegicom Kathrin Kessler Friederike Waentig provodi niz pokusa s 50 različitih ljepila. Restauratori iz čitave Europe nedavno su na međunarodnoj konferenciji u Koelnu razmijenili iskustva o trikovima za spašavanje umjetnina. A Nijemci su poznati kao osobito precizni i s puno fantazije u tomu. Brojne visoke škole obrazuju stručnjake, a više od 200 članova Saveza restauratora specijalizirano je za modernu umjetnost. Njihov posao je puno teži nego kod kolega koji se bave klasičnim umjetninama. Jer, ponašanje uljane boje na platnu dobro je poznato. Teže je s modernim materijalima.

Kao primjerice s grafitima Keitha Haringsa u Umjetničkoj akademiji u Utrechtu koje je jedna čistačica dobrano skinula. Njih je restaurirala Lydia Beerkens Eddingovim flomasterima. Crteže kredom restauratori presvlače parom želatine, slomljene dijelove plastike lijepe. Ali, rezervni dijelovi moraju ne samo perfektno odgovarati i držati, nego moraju biti i reverzibilni da bi umjerničkodjelo ostalo autentično. Restaurator se zato susreće i s etičkim pitanjem, kako pojašnjava Barbara Sommermeyer, voditeljica odjela za modernu umjetnost u njemačkom Savezu restauratora:

«Čovjek se mora integralno pozabaviti umjetničkim djelom. Ali, on pritom nije umjetnik. Uvijek je najvažnije da se restaurator podredi umjetničkom djelu. Mora se podrediti idejama umjetnika, kako bi otkrio što je umjetnik htio upravo kod toga djela.»

Dizajnerima i umjetnicima je ponajprije svejedno koliko će njihovo djelo trajati. Kad dobiju inspiraciju oni posežu za svim modernim materijalima, a da ne misle o međusobnim kemijskim reakcijama. Oni miješaju plastične mase koje često jedne na druge reagiraju agresivno, stvaraju metalne skulpture koje rđaju već u radionici, prave video-instalacije koje svakodnevno gube kvalitetu snimke. Neki koriste čak tjelesne tekućine – što je nekim ljudima možda odvratno, ali se sviđa bakterijama i gljivicama. Ako su umjetnici još živi restauratori ih pitju za savjet pri restauraciji njihovih djela. Ali, to često ne pomaže, kaže Barbara Sommermeyer:

«Kao primjer uvijek rado navodim Geoga Seagala koji je rekao da njegove bijele gipsanse figure treba jednostavno uvijek prebojati bijelom bojom. Tako bi međutim s vremenom nastala velika bijela gruda, to ne ide. Zato često moramo razmisliti o onomu što si umjetnici često ne mogu predočiti.»

Takva akcija spašavanja ponekad traje mjesecima. Shodno načelu koje je prije stotinjak godina izrekao poznati njemački komičar Karl Valentin: «Umjetnost je lijepa, ali zahtijeva puno truda.»