Kako je snimala Nezavisna Država Hrvatska

Iza povjesničara filma Daniela Rafaelića je desetljeće istraživanja filmske ostavštine pohranjene u arhivima Jugoslavenske kinoteke u Beogradu, ali i dokumentacije njemačkih arhiva nakon čega je zaključio – NDH je imala prvu profesionalno organiziranu kinematografiju na prostorima Hrvatske.

Dakako, nije za očekivati da se država uplitala u snimanje filmova iz umjetničkih pobuda, već je prvi puta shvatila da je film efikasno sredstvo masovne komunikacije, snažna poluga državnog propagandnog aparata. „Prije toga je bilo filmskih pokušaja, od toga su neki bili vrlo ozbiljni, ali nisu dobivali državnu dotaciju da bi sve moglo zaživjeti. NDH je u film izravno ulagala novac, nadajući se da će se to vratiti ideološkom naklonošću gledatelja prema tadašnjoj vlasti“, priča za Deutsche Welle Rafaelić. Ipak, nije se snimala samo propaganda. Od 1096 filmova koji je snimio Treći Reich svaki deseti se može svrstati u ozloglašene antisemitske, antislavenske, antibritanske ili militarističke, a sličan je omjer postavila i NDH. „Postojala je ta situacija da je država inzistirala na jednoj liniji kinematografije, a ljudi koji su se bavili filmovima su inzistirali na nečem drugom“, objašnjava naš sugovornik situaciju u kojoj su se snimale i umjetnički interesantne stvari. Doznajemo tako da su postojali i filmaši koji su u strogo zadane omjere ugrađivali i subverzije u odnosu na režim. „To su ljudi poput Oktavijana Miletića koji su probali na drugačiji način i hrabro pristupiti totalitarističkoj kinematografiji u totalitarnoj državi. Slična je situacija postojala i u Njemačkoj gdje je Reinhold Schünzel snimio 'Amphitryon', a koji je izravno kritizirao pompoznost Trećeg Reicha. Jako je važno reći da je i tada tako očitan.“

Židovima zabranjeno!

Koliko je film važan tadašnjoj ustaškoj vlasti govori i podatak da je Zakonskom odredbom o zaštiti narodne i arijske kulture hrvatskoga naroda, NDH zabranila „Židovima po rasi“ sudjelovanje u kazalištu i filmu, a za čiju je provedbu bilo zaduženo Ministarstvo bogoštovlja i nastave. Na njegovom je čelu tada bio književnik Mile Budak, čija su djela i danas dijelom lektire u hrvatskim školama. To je samo jedan od detalja koje je tijekom istraživanja sabrao Rafaelić i objavio u knjizi „Kinematografija u NDH“ (Naklada Ljevak), a koja se, doznajemo, upravo prevodi na njemački jezik.

Hrvatska u rieči i slici

Tada za vlast, danas za povjesničare, sigurno su najvažniji bili takozvani filmski žurnali, forma nastala tijekom 1. svjetskog rata kao propagandom zatrovana preteča današnjeg televizijskog informativnog programa. Punu propagandnu vrijednost ovih kratkih formata shvatio je nacistički režim u Njemačkoj, a uskoro je „Die Deutsche Wochenschau“ dobio i svoju hrvatsku inačicu – „Hrvatska u rieči i slici“ čiji je prvi broj emitiran u kolovozu 1941. godine i koja je zamijenila dotadašnje žurnale revijalno-kulturnog tipa. „Tadašnja je zagrebačka publika mogla gledati njemački, hrvatski i talijanski žurnal. Očekivano, vrlo je brzo hrvatski žurnal postao najpopularniji“, navodi naš sugovornik. Snimci rađeni za ove kratke forme postali su i glavni filmski izvozni proizvod NDH koja ih je prodavala svom glavnom trgovinskom partneru Njemačkoj za potrebe „Die Deutsche Wochenschaua“, a koji se je dalje prodavao po osovinskoj Europi. Na tome je, doznajemo od našeg sugovornika, inzistirao njemački ministar propagande Goebbels, jer je na sjednici Međunarodne filmske komore donesena odluka o poticanju kinematografija malih zemalja. Bio je to i dio strategije kojom je Njemačka gušila konkurentsku talijansku kinematografiju. No i igrani filmovi iz NDH su našli svoje mjesto u njemačkim kinima, poput „Lisinskog“, prvog hrvatskog dugometražnog zvučnog igranog filma, koji je dva tjedna prikazivan u Berlinu, a u Hrvatskoj je premijeru imao na Uskrs 1944.

Ipak, ustaška vlast nije imala svoju Leni Riefenstahl za koju Rafaelić kaže da jest bila vizualno nevjerojatno darovita, ali je i dopustila da se kao autor zatruje do mjere u kojoj je ideologija u njenom filmu postala važnija od savršenog kadra "Zaboravlja se da je ona bila redateljska zvijezda samo u početku nacističke vlasti, no kasnije su došli za režim puno važniji autori. Povučemo li paralelu s NDH, postoji 'Svečani dan' sniman ispred Umjetničkog paviljona koji kao da je preslikan iz 'Trijumfa volje'. Vidi se da je netko detaljno proučavao njen rad, ali ona tada već nije značila puno. Naime, njena 'Olympia' jest monumentalna, ali i tada su je ljudi percipirali kao strahovito dosadnu.“

No NDH nije potrajala, a jedan totalitarni režim zamijenio je drugi – komunistički. Zanimljivost je ta da su filmaši samo nastavili dalje raditi s drugim ideološkim pokretačem. „Nisu postojali drugi ljudi školovani za film pa je režim uzeo to što je imao, samo im je naredio drugačiji ideološki ključ“,navodi Rafaelić. Od talentiranih glumaca kojega nova komunistička vlast „nije voljela“ spominje Branka Špoljara, zvijezdu neideološkog „Lisinskog“. Nakon 1945. godine nije smio igrati glavne uloge pa je utočište našao u koprodukcijama, prvenstveno u Winnetouu.

Suočavanje tek slijedi

Danas se velik dio kinematografije NDH nalazi u Beogradu u Jugoslavenskoj kinoteci i vlasništvo nad njime ulazi u područje sukcesije bivše Jugoslavije, a politike se moraju dogovoriti što će s njima. „Jedno se vrijeme pokušalo politizirati da su filmovi tamo loše skladišteni. Svake godine sam tamo i ništa od toga nije loše“, priča Rafaelić za DW. Nesumnjivo, riječ je o građi od neprocjenjive vrijednosti za povjesničare, a o kojoj prosječan građanin malo zna. Ipak, naš sugovornik ne misli da bi njihova objava mogla bitno promijeniti svijest o tragediji ustaškog režima. „Pitanje je što je istina. Ti filmovi su nastali u vrijeme totalitarnog režima i još u vrijeme rata. Dvostruko su opterećeni i mora se razumjeti kontekst za njihovo gledanje. Suočavanje s tim filmovima će tek doći.“

Rafaelić kao najmračniji film endehazijske kinematografije izdvaja „Kako je nastala protužidovska izložba“ snimljen u Umjetničkom paviljonu. „Film prati postavljanje antisemitske izložbe pa se uvijek može reći da je on samo dokumentirao to postavljanje. Međutim, to je što jest unutra je tako odurno za gledati.“ Dodaje da je antisemitizam „salonskog tipa“ i danas prisutan u Hrvatskoj te da mnogi misle da je to „kul“ i zabavno, unatoč grozotama kao što je holokaust. „Međutim kada vidite što je sve doprinijelo tomu, poput tog filma, kada vidite što je u srži, to je najstrašnije. Osobno sam se bojao da će svi filmovi iz NDH biti takvi. Srećom nije tako, što ne umanjuje zlokobnost spomenutog filma.

Tašti Pavelić postao apotekar Paulić

Baš kao i većina totalitarnih vođa poglavnik NDH Ante Pavelić nije mogao prikriti svoj ego što se posebno vidi u djelima čije snimanje nije mogao u potpunosti kontrolirati. Koprodukcijski film „Menschen im Sturm“ s Olgom Tschechowom je 1941. godine sniman u Zagrebu i okolici. „U dokumentima o snimanju koje sam pronašao u Bundesarchivu stoji da je sam Pavelić inzistirao da jedan od likova mora biti upravo on. Postoji prepiska u kojoj Nijemci odgovaraju da to ne dolazi u obzir“, navodi Rafaelić. Kako je Pavelić zaprijetio da se u tom slučaju film neće snimati u Zagrebu, redatelj Fritz Peter Buch je uveo lik ljekarnika Paulića kao hommage Paveliću. Taj je lik pak izgovorio poznatu rečenicu s kojom se film i reklamirao u Hrvatskoj: „Dužnost svakog Hrvata jest da pomaže svom bratu Nijemcu“.

Kraj endehazijskog filma i stvaranje nove, velikim dijelom režimske, kinematografije je označio film „Oslobođenje Zagreba“. Hrvatski su filmaši snimili ulazak partizana u Zagreb čemu su u dotada endehazijskom Državnom slikopisnom zavodu „Hrvatski slikopis“ dodali i snimke iz Beograda. Tadašnji rukovoditelj proizvodnje Branko Marjanović u svojim je sjećanjima zabilježio da se je prihvatio cenzorskih škara, a što je Rafaelić prenio u svojoj knjizi. Kaže, s beogradskih je snimki izbacio kadrove tenkova s protuhrvatskim parolama. „Isjekao sam parole mržnje jer sam smatrao da je tih dana trebalo tako postupiti. Sastavio sam ga kako bi svim stranama djelovao pozitivno i pomirljivo“, zapisao je Marjanović. I tako je film, samo pod novim režimom, nastavio fabricirati neku drugu stvarnost.