Kako je Adolf Hitler preuzeo vlast u Njemačkoj?

30.1.1933., kratko nakon 11 sati ujutro Adolf Hitler i njegov kabinet položili su prisegu u berlinskoj palači tadašnjeg predsjednika Paula von Hindenburga. Predsjednik se dugo vremena opirao Hitlerovom imenovanju: von Hindenburg jednostavno od samog početka nije imao povjerenja u Hitlera i njegove sljedbenike. No, zbog rezultata Hitlerove stranke NSDAP na cijeloj seriji izbora na početku 30-ih godina von Hindenburg nije mogao puno učiniti. Te 1933. Hitlerova partija je bila najjača politička snaga u krhkoj Vajmarskoj republici. Na sudbonosni dan polaganja prisege u novoj su se Vladi našla samo tri nacionalsocijalistička političara: uz Hitlera kao kancelara njemu su asistirali ministri Hermann Göring i Wilhelm Frick. Mnogi su u političkom vrhu tadašne Njemačke vjerovali kako su Hitler i njegovi ljudi pod kontrolom ostalih, konzervativnih članova kabineta. Industrijalci "omekšali" predsjednika Hindenburgov stav protiv Hitlera s vremenom su "omekšali" predstavnici industrije i tada vrlo moćnih vlasnika velikih poljoprivrednih imanja. U vremenima svjetske gospodarske krize, koja je tada Njemačkoj "podarila" čak 5,5 milijuna nezaposlenih, Hitler je u očima njemačkog predsjednika polako postajao jamac nacionalnog jedinstva i veličine. Vlada u kojoj bi dominirala jedna konzervativna stranka (a ne Hitlerov NSDAP) valjda će biti u stanju "ukrotiti" kancelara Adolfa H., smatrao je tada ne samo Hindenburg. Taj je koncept vrlo brzo doživio krah, a posljedice su bile katastrofalne: Hitler je nedugo nakon dolaska na vlast počeo raditi što je htio i kako je htio. Početkom ožujka 1933. NSDAP je na novim izborima osvojila 44% glasova. Nacionalsocijalisti su tako u koaliciji s konzervativcima imali izdašnu apsolutnu većinu u parlamentu. 23.3.1933. Hitler je pridobio i glasove građanskih stranaka, a s dvije trećine svojih sljedbenika on je mogao donijeti i uredbe o povećanju svojih ovlasti. Taj je korak označio kraj Reichstaga (parlamenta u Berlinu). Uslijedile su čistke u redovima državnih službenika, pokrajine su izgubile autonomiju, a političke stranke su bile ili zabranjene ili su "dragovoljno" prestale s radom.