"Jugoslavija" u virtualnom svijetu

Kako u virtualnom svijetu nema granica, osim onih koje sami sebi postavljamo, tako se mnoge barijere i predrasude o drugima ruše i prije nego li bi se to moglo svidjeti kreatorima aktualne balkanske stvarnosti. Potvrđuju to svjedočenja onih koji su imali priliku susresti se s ljudima druge vjere, nacije ili države u svijetu koji političari ne mogu tako lako kontrolirati.

Željana je Splićanka, otvorena i vedra duha. Živi dva života. U jednom je domaćica, a u drugom šefica borbenog saveza u popularnoj igri „Drakensang online". Mjesto je to gdje se susreću ljudi sa područja cijele bivše Jugoslavije. Ima ih iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Makedonije, Hrvatske, Srbije, ali i drugih europskih država. Neopterećeni politikom, druže se i zajednički spašavaju imaginarnu zemlju Duriju od sudbine koju su joj namijenile sile zla.

Igrom do prijateljstva

„Kroz igru sam upoznala puno ljudi sa područja nekadašnje Jugoslavije, a s nekima sam uspostavila i prava prijateljstva. Bez virtualnog svijeta vjerojatno se nikada ne bismo sreli. Nakon toliko vremena provedenog zajedno 'online' bilo je i logično da se upoznamo. Ispostavilo se da daljina i granice nisu barijera. Tako sam nedavno bila u Sarajevu kod prijatelja koje sam upoznala na internetu, a i oni su bili kod mene na Braču i super nam je bilo. Sarajlija 'Bosanceros' već dvije godine dolazi kod mene sa ženom i djecom. I 'Snopsis' nas je posjetio, a družili smo se i u Zagrebu gdje nas je 'Buby' vodio u najbolje restorane i gdje smo posjetili i gamer show. Na jesen idem kod 'Magischerose' u Kovin (u Vojvodini)", kaže Željana.

Ljudi sa područja bivše Jugoslavije susreću se i na drugim platformama, društvenim mrežama poput Facebooka i Twittera, razmjenjuju mišljenja na forumima, pišu blogove ili chataju na mIRC-u. Ti kontakti, nažalost, nisu uvijek prijateljski. Društvene mreže često se zloupotrebljavaju za širenje mržnje, dok regionalni pravosudni sistemi i tijela za nadzor cyber prostora ne reagiraju uvijek pravovremeno i na odgovarajući način.

Jugonostalgija na internetu

Život u nekadašnjoj Jugoslaviji često je predmet rasprave na internetu gdje se svaki spomen bivše zajedničke države u pozitivnom kontekstu nerijetko označava kao „Jugonostalgija". Osnivač i urednik beogradskog portala „Kolumnista" Aleksandar Bečić kaže da je prostor bivše Jugoslavije, uključujući i onaj virtualni, preživio zahvaljujući dobrim ljudima.

„Srećom, poslije svih ludila uspostavljeni su kontakti i osvježile su se mnoge veze koje su pokidane tokom ratnih godina. Neke, nažalost, nisu obnovljene, ali su zato stvorene mnoge nove 'konekcije'. Razlog je jednostavan i jasan: Imamo isti temperament, a govorimo, manje-više, istim jezikom", kaže Bečić za Deutsche Welle.

Neki bi postavljali žice i u virtualnom svijetu

On ističe da zahvaljujući dobrim ljudima „sa ove i one strane" veze i dalje postoje, razvijaju se i umnožavaju. „Neko će reći da su rane poslije ratova još svježe, ali da vam skrenem pažnju na činjenicu da je od rata u BiH prošlo već 22 godine. Djeca koja su rođena poslije tog rata sada su uvelike punoljetna i zasnivaju svoje obitelji. Međutim, ne treba se zavaravati. Ima i onih koji bi i dalje da nas dijele po vjerama i nacijama, koji bi valjda i bodljikave žice postavljali na granicama. Da mogu, učinili bi to u virtualnom svijetu. Ali, hvala dobrim ljudima, a i Bogu, mi smo, čini mi se, jači od tih maloumnika", ističe Bečić.

Javno propagiranje bilo kakve ideje zajedništva posebno je bilo nepopularno tokom devedesetih godina prošlog stoljeća, kaže za Deutsche Welle sarajevski književnik i novinar Miroslav Pilj. „Na drugoj strani očito je da želja za sklapanjem novih ili ponovnom uspostavom starih 'pokidanih' veza među ljudima zbilja postoji i oni to nedvosmisleno iskazuju posebice u tzv. virtualnom svijetu. Istina, nije mali broj ni onih koji taj svijet i mogućnosti koje im pruža koriste za liječenje vlastitih frustracija i širenje mržnje", kaže Pilj.

Ljudskost uvijek nađe put

Miroslav Pilj autor je mnogih stihova koje su i slavni Indexi pretočili u muziku. Kaže da su njegova iskustva u vezi sa virtualnim svijetom oslobođena bilo kakvog ideološkog i političkog konteksta. „Neki su u tim ratnim i poslijeratnim godinama, nošeni mržnjom i sljepilom pohlepe, pokazali svoja prava lica. Drugi su bili i ostali moji prijatelji i poslovni suradnici, od preminulih članova grupe Indexi, do Fadila Redžića, Borisa Novkovića, Ljubiše Racića, Milića Vukašinovića, Kaliopi Bukle... Mene s njima i brojnim drugim prijateljima vezuje isto ono što nas je vezivalo i prije devedesetih: poštovanje, povjerenje i razumijevanje", kaže Pilj.

Činjenica je da se ljudi sa prostora bivše Jugoslavije druže, komuniciraju, kako u stvarnom tako i virtualnom životu, pri čemu najmanje razmišljaju o tome hoće li se to nazvati socijalističkim „bratstvom i jedinstvom" ili daytonskim „suživotom". „Zove li se to preživljavanjem i življenjem 'bivše Jugoslavije' ili ne? Mislim da je to najmanje bitno. No, ne treba previdjeti ni činjenicu da su i aktualne ideologije koje su posljednjih skoro tri decenije na vlasti isto tako živjele i postojale i u 'virtualnom svijetu', odnosno u glavama ideologa i njihovih sljedbenika. I virtualni svijet može biti instrument manipuliranja, može biti oružje... No, istinske ljudske vrijednosti su kao voda. Uvijek nađu put od čovjeka do čovjeka", ističe Miroslav Pilj.

Nemoguće je izbrisati sjećanja

Novinarka magazina „Start" Rubina Čengić kaže da Jugoslavija postoji u virtualnom komunikacijskom prostoru i u sjećanju ljudi. „Za neke je to nostalgija, a za druge život jer ljudi imaju kumove, rođake, uspomene, sjećanja, poslovne veze. Postoje i udruženja ljudi koji se osjećaju Jugoslavenima, okupljanja na toj osnovi. Ljudi na društvenim mrežama jedni drugima čestitaju jugoslavenske praznike. Možda je malo više kod ljudi koji žive izvan prostora Jugoslavije. Imam prijatelja koji ne dozvoljava da se kaže 'bivša Jugoslavija'. Mislim i da je nemoguće izbrisati taj prostor i sjećanja i osjećanja ljudi koji su živjeli u Jugoslaviji jer je ona bila jedan poseban kvaliteta života. Ima naravno i onih koji je žele što prije zaboraviti jer se sjećaju da njihov nacionalni kolektivitet nije imao ništa ili je bio ugrožen, ali takvih ima u svim današnjim državama nastalim raspadom Jugoslavije. Jasno je da u tim sjećanjima možda i nije bilo baš sve najtočnije", kaže Rubina Čengić za Deutsche Welle.