"Jugoslavija je mrtva - živjela Jugosfera"

Može to i ovako. Najprije je bila Jugoslavija. Potom je došla Jugonostalgija, čije postojanje su mahom opovrgavali i stidjeli ga se, a danas je riječ o Jugosferi. Došlo je već do toga da nam sada njemačka televizija pokušava objasniti dokle smo stigli. I to im veoma dobro uspjeva.

Autorica Tonja Pelic je za naslov 45-minutnog filma posudila rečenicu, odnosno, tezu britanskog novinara Tima Jude „Jugoslavija je mrtva- živela Jugosfera“. Radi se o odlično napravljenom filmu koji njemačkim gledateljima, koje zanima Balkan vrlo pitko objašnjava ono što je građanima državica nastalih na prostoru bivše Jugoslavije, do dana današnjeg nejasno. Izgleda kao da je nepobitna činjenica kako će morati nastaviti takozvani suživot bila jasna svima, osim ratom opterećenim i zakrvljenim žiteljima raspadnute Jugoslavije. Tonja Pelic, u razgovoru sa suradnicom Deutsche Wellea, Danijelom Vranković, kaže kako je zapravo već odavno jasno da gospodarski aspekti zbližavaju nove zemlje:

„Postoje pojedini proizvodi, poput 'Vegete' iz Hrvatske koju i srpske domaćice rado koriste, tako da su je u ratnom razdoblju švercale preko Mađarske. Već duže postoji tržište koje se koristi za prodaju pića, slatkiša, koje mnogi građani bivše Jugoslavije poznaju iz djetinjstva“, kaže Pelic.

Dakle, opet ćemo o „Vegeti“, bombonima „505 sa crtom“, pjesmama bivše Jugoslavije, o Titu, Gorenju… Djeluje naivno, mada se takvom ne može nazvati osjećaj kojim sudionici filma govore o onome što im nedostaje ili o čuđenju nad činjenicom što na putu vlakom od Beograda do Sarajeva čak četiri puta moraju pokazati svoje putovnice. Jugosfera podrazumijeva paralelno društvo i formiranje novih odnosa na gospodarsko-kulturološko-intelektualnoj razini. To podrazumjeva i da o jugonostalgiji koju osećaju, govore i mladi Hrvati, Srbi ili Bošnjaci (ili oni koji su sve to zajedno), a nisu bili ni rođeni u trenutku kada se čuvena Juga raspadala.

Rediteljica filma je snimala ljude koji govore o gospodarstvu kao o „cementu za novo jedinstvo“ i čežnji za onim što je bilo. Gledateljima ostaje pitanje je li upravo i samo zbog te iste nostalgije ustaje publika u Jugoslavenskom dramskom kazalištu u Beogradu na početku predstave „Rođeni u YU“, kada dvoranom odjekuje himna SFRJ. Jedan sudionik filma kaže da je Josip Broz omiljeniji nego ikada prije, i to na svim prostorima raspadnute zemlje.

Kadrovi filma dokazuju da „nova povezanost“ jača iz dana u dan, bar kada je reč o onima koji govore istim jezikom. Autori to dokazuju na planu sporta, gospodarske suradnje, kulture, čežnje, rodbinskih veza, sjećanja, kulturnih potreba, svakodnevice… Čak i na osnovu Velikog brata u kome su se, kao što svi znaju, voljeli jedan Srbin i jedna Hrvatica. A zavoljeli su se nakon što im je zabranjeno govoriti o politici. „Veliki brat je emisija srpske TV u kojoj su okupljeni sudionici iz svih nekadašnjih jugoslovenskih republika. Njihovo zajedništvo je obilježeno važnim pravilom – zabranom pričanja o politici“ kaže redateljica.

Autori filma su očito dobro upoznali aktualnu situaciju i mentalitet „naroda i narodnosti“, te u jednom trenutku vrlo blago skreću pažnju da (oduvijek ) popularna parola na Balkanu „Što je bilo – bilo je“, možda ipak i nije uvijek najsretnije rješenje. Autorica Pelic povlači paralelu sa Njemačkom: „I na istoku Njemačke sigurno ima ljudi koji su 'Ost-algičari'. Treba takođe imati u vidu da se situacija za mnoge na prostorima bivše Jugoslavije drastično pogoršala. Zemlje nasljednice spadaju u najsiromašnije na Balkanu. Možda zato postoji čežnja za starim, dobrim vremenima kada je u socijalizmu bilo bolje.“

Na kraju filma gledaoci zaista stječu dojam da su ljudi neke stvari shvatili. Ipak, nema malo razloga za strah da će „poneki“ građani Beograda, Zagreba ili Sarajeva i opet naći razloga da ne zamješaju „cement za mostove koji ih neminovno povezuju“.

Autorica: Željka Bašić-Savić

Odg.ured: Željka Telišman