Jesu li Nizozemci mogli spriječiti pokolj u Srebrenici?

Srebrenica je u ožujku 1993. godine proglašena zaštićenom zonom Ujedinjenih naroda u koju se sklonilo oko 40 000 stanovnika grada i izbjeglica iz okolnih područja. Nakon što je UN zajamčio zaštitu grada i okolice, pripadnici Armije Bosne i Hercegovine, koji su se još ondje nalazili, su razoružani, a odgovornost za sigurnost stanovnika preuzela je nizozemska postrojba u sastavu međunarodnih mirovnih snaga u BiH. Ona je 11. srpnja 1995. godine zapovjedništvo nad gradom predala generalu vojske bosanskih Srba Ratku Mladiću. Njegova zapovjed, koju je izdao neposredno prije pokolja, a koju su uspjeli uhvatiti bosanski stručnjaci za radijsku komunikaciju, je glasila: „Pucajte samo u živo meso, samo u živo meso. Oni nemaju oružja, oni imaju samo poneku Zolju, imaju obične puške i to je sve.“

U samo nekoliko narednih dana srpske su postrojbe ubile oko 8 000 muslimana. Nizozemske vojnike i dan-danas se osuđuje zato što nisu poduzeli ništa kako bi spriječili krvoproliće. No, jesu li oni uopće mogli nešto učiniti, pitanje je na koje već deset godina odgovor traži Wim Dijkema koji je i sam služio kao časnik za vezu u postrojbi nizozemskih plavih kaciga „Dutchbat“. On je napisao knjigu o svom angažmanu u Srebrenici. Prema njegovom mišljenju, nizozemski vojnici nisu uspjeli zaštititi ljude, jer nisu imali potrebnu podršku: „Nama se sa svih strana otežavao rad. Bosansko-muslimanska vojska i Srbi nisu nam omogućili slobodu kretanja koju su nam prethodno zajamčili, a Ujedinjeni narodi u potpunosti su nas ostavili na cjedilu. Mi nismo dobili potporu iz zraka. Na cjedilu nas je ostavilo i vlastito nizozemsko društvo i naše vojno zapovjedništvo.“

Slike pokolja i pitanje „Je li se moglo što učiniti?“ ne izlaze iz glave

Plave kacige, koje su u sukobu trebale biti neutralne, jednostavno su bile katastrofalno loše opremljene. Njihovi su pripadnici raspolagali samo lakim naoružanjem, a na kraju su ostali i bez goriva, tako da su za dopremu namirnica i opreme morali koristiti mazge i magarce. Wim Dijkema vjeruje da on i njegovi sunarodnjaci, koji su se nalazli u okruženju bosanskih Srba, nisu mogli pomoći izbjeglicama. Oni nisu mogli spriječiti ubojstvo muškaraca i dječaka, a žene i djecu nisu pustili u svoj logor zbog straha za vlastiti život: „Jedini osjećaj koji sam imao bila je praznina i da sam potpuno zakazao. Mi smo, doduše, imali idiotski formuliranu zapovjed, ali i nadu da možemo nešto učiniti za te ljude. Ja sam bio bespomoćan i isfrustriran.“

Wim Dijkema u svojoj kući u Nizozemskoj ima ogromni arhiv o Srebrenici. Gledajući fotografije i videosnimke on si razbija glavu pitanjem je li ipak mogao nešto učiniti. O tome je razgovarao i s psiholozima. Slike događaja od 11. srpnja 1995. godine u Srebrenici ne izlaze mu iz glave. On se sjeća jedne žene koja je deportirana pred njegovim očima: „Ona je izašla iz rijeke izbjeglica, prišla mi i primila me za ruku. Rekla mi je: ‚Znam da ovo ne možete spriječiti.‛ Ta jaka žena u toj bezizlaznoj situaciji snažno me se dojmila. Nisam znao što da kažem.“

Tužba protiv nizozemske vlade

Pripadnici plavih kaciga, loše opremljeni i bez posebne obuke, nisu pružili otpor kada su Srbi zauzeli grad i četiri doline te odveli stanovnike. Sedam godina nakon te katastrofe u Nizozemskoj je objavljeno sramotno izvješće o slučaju Srebrenica, nakon kojega je cijela vlada morala dati ostavku.

No, time ta tragedija nije raščišćena. Tako Hasan Nuhanović, tadašnji prevoditelj pri UN-ovim postrojbama, namjerava tužiti nizozemsku državu. Deset godina kasnije on i dalje vjeruje da su nizozemske plave kacige u Srebrenici mogle spasiti njegovu ženu i sina.

Inače, za zločin u Srebrenici do sada je od ukupno 19 optuženih osuđeno samo šest osoba: general bosanskih Srba Radislav Krstić, pukovnik Vidoje Blagojević, Dragan Jokić, oficiri vojske Republike Srpske Dragan Obrenović i Momir Nikolić te vojnik Dražen Erdemović. Osobe koje se smatraju najodgovornijima za pokolj, bivši politički čelnik bosanskih Srba Radovan Karadžić i njegov vojni zapovjednik Ratko Mladić, još uvijek su u bijegu, dok postupak protiv bivšeg srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića, kojem se također sudi i za Srebrenicu, i dalje traje.