Jesu li nam sve žrtve važne?
Kao i svatko tko je pratio vijesti iz Pariza, bio sam pogođen i vrlo tužan. Ali kao Afrikanac se moram zapitati gdje je negodovanje Zapada kada Boko Haram terorizira stanovništvo Nigerije? Gdje su bili izrazi solidarnosti kao poslije napada u Parizu kada su pripadnici somalijskog Al-Šababa ubili 147 studenata na sjeveru Kenije?
Jasno je da zapadni svijet drugačije doživljava terorističke napade u Africi, na Bliskom istoku ili na drugim mjestima, u odnosu na takve napade u zapadnim metropolama kao što su London, Pariz ili New York. Ipak, postavljam i pitanje: kako možemo pokazivati prstom na Zapad, ako i sami ignoriramo to što se događa u našim zemljama?
Jesu li životi jednih vredniji od života nekih drugih?
Možda se radi o različitom odnosu prema životu i smrti? Odrastao sam u Keniji, smrt je za nas bila svakodnevna pojava. To se sigurno nije promijenilo. Deseci ljudi umiru iz dana u dan u prometnim nesrećama, od izlječivih bolesti ili kao žrtve zločina. To ne znači da se sve ovo ne događa i u Europi. Ali u mnogim afričkim zemljama kao da smrt vreba iza svakog ugla. Na svahiliju postoji izreka: wakufa ni wakufa, što u slobodnom prijevodu znači: tko treba umrijeti, taj će i umrijeti. Ta vrsta fatalizma prožela je cijelo društvo.
Prije nekoliko mjeseci u masovnoj panici na muslimanskom hodočašću u Meki, poginulo je 1.200 Afrikanaca, državljana Malija, Etiopije, Somalije i Tanzanije. Možda je baš zbog raširenog fatalizma reakcija Afričke unije i vlada afričkih zemalja bila mlaka.
Čak ni afrički komentatori, koji su inače brzi na peru kada treba osuditi Zapad, nisu podigli svoj glas. Umjesto da upiru prstom na Zapad, Afrikanci bi morali preispitati vlastiti fatalizam u odnosu na smrt i početi više cijeniti svaki pojedinačni život. Svaki život zaslužuje tugu kad se ugasi, bez obzira je li uzrok terorizam, neizlječiva ili izlječiva bolest ili bezobzirna vožnja.
Uvjeren sam u to da bi Afrika morala reagirati jednoglasno ukoliko teroristi Boko Harama ili Al-Šababa ponovo ubiju nedužne civile. Samo ako sami počnemo cijeniti vlastite živote, svijet će nas u tome slijediti.
Koliko znamo jedni o drugima?
Stalno se pitam koliko ljudi iz Gambije zna za trajnu političku krizu u Burundiju. Naime, tamo je od travnja ubijeno 200 ljudi. Koliko građana Namibije zna nešto o brutalnom građanskom ratu u Južnom Sudanu, u kojem je nastradalo i protjerano na desetke tisuća ljudi? Mogao bih tako beskonačno nabrajati tragedije na mom kontinentu.
Događaji u Parizu su nasuprot tome bili odmah medijski dostupni svim Europljanima. Točno je da zapadni mediji ne izvještavaju toliko intenzivno iz Afrike kao iz Europe. Točno je i to da se medijska kampanja u Nigeriji, koja se odnosila na otete djevojčice (#Bringbackourgirls) proširila kao lavina internetom tek kada ju je podržala Michel Obama. Ali, budimo iskreni, koliko afričkih medija je potom nastavilo pratiti sudbinu otetih djevojčica?
Umjesto da se ljute zbog dvostrukih mjerila, afričke zemlje bi trebale početi intenzivnije pratiti događaje na vlastitom kontinentu. Sramota je da je tek na inicijativu Francuske donesene rezolucija Ujedinjenih naroda o krizi u Burundiju. Što su radile 54 afričke države. Cijelu sjevernu Afriku je zahvatio požar! Je li jug Afrike uopće toga svjestan?