Jesam li Nijemac ili Koreanac?

Nosi tenisice, majicu s kapuljačom i moderne naočale. Dugu crnu kosu svezao je u konjski rep. Kim Sperling ima 37 godina. Gotovo cijeli svoj život proveo je u Njemačkoj, no njegove crte lica otkrivaju da mu korijeni sežu negdje drugdje. Kim Sperling rodio se u prosincu 1975. u glavnom gradu Južne Koreje, Seoulu, a sa šest ga je mjeseci usvojio bračni par iz Njemačke.

Južnokorejska djeca na usvajanje u inozemstvo

Kim Sperling jedan je od ukupno 2.829 djece koju je humanitarna organizacija za pomoć djeci "Terre des hommes" između 1967. i 1998. dala na usvajanje njemačkim parovima - od toga je 1.898 djece iz Južne Koreje. Ta je organizacija prva u zemlji koja je organizirala usvajanja djece iz zemalja u razvoju, a zbog toga je dobila i državno priznanje. Najprije su se u Njemačku dovodila djeca iz Vijetnama. Od početka sedamdesetih godina, u fokusu je sve više Južna Koreja. Već nakon završetka Korejskog rata 1953., deseci tisuća američko - korejske djece, koja su začeta tijekom rata, postala su siročad i poslana u inozemstvo. Zbog toga što ta djeca nisu rođena u bračnoj zajednici i zbog toga što su u sebi imala "stranu krv", u korejskom društvu s takvom zbunjujućom obiteljskom slikom nisu bila prihvaćena.

U tijeku industrijalizacije i gospodarskog oporavka u 60-im godinama, započeo je daljnji razvoj. "Ljudi su se preselili u gradove. Među njima je bilo i puno mladih žena koje su radile u tvornicama", objašnjava Michael Heuer, glasnogovornik udruge "Terre des hommes". "Kada bi se tim ženama dogodila neželjena trudnoća, često su djecu davale na posvajanje", kaže on.

Pronaći prave roditelje za svako dijete

Ovdje počinje posao organizacije "Terre des hommes". Najprije nije postojao sustavan način prema kojem su odabirani potencijalni roditelji. "Usvajanja djece iz stranih zemalja bila su potpuno novi fenomen", priča Michael Heurer. U početku se jednostavno pretpostavljalo da će biti dovoljno pronaći "spremne roditelje za djecu bez roditelja". No brzo se ustanovilo da nije tako. Zatim se razvio opsežan način savjetovanja i izbora mogućih roditelja, koji je uključivao i razgovore sa službom za mladež i psiholozima. Na kraju je višečlani odbor odlučivao o prikladnosti kandidata.

I s korejske strane morale su se premostiti neke birokratske zapreke. Tako na primjer, dječji domovi morali su pokušati od suda ili vlasti dobiti rodne listove odabrane djece. Osim toga, usvajanje su morali pravno osigurati i južnokorejski sudovi. Tek kada su riješene sve formalnosti, usvajanje je moglo biti uspješno provedeno.

Nakon dolaska djece u Njemačku, organizacija Terre des hommes i dalje je pratila njihov put. "Na početku su naši zaposlenici i usvajatelji mislili da, kada dijete dođe u Njemačku i tamo odraste, bit će potpuno integrirano", objašnjava Michael Heuer. Od osamdesetih je godina postalo jasno da to nije baš tako. Organizacija se sve više i više suočavala s novim problemom: "Najkasnije u pubertetu posvojena djeca žele znati odakle dolaze, zašto su ovdje i tko su njihovi biološki roditelji." Kako bi se mladima dala prilika da pronađu odgovore na svoja pitanja te da upoznaju zemlju iz koje potiču, "Terre des hommes" je 1990. prvi puta organizirala putovanje u Južnu Koreju.

Potraga za vlastitim identitetom

Odgajan je na vrlo njemački način te se dugo i osjećao kao Nijemac, prisjeća se Kim Sperling. U jednom se trenutku ipak počeo pitati o svojem podrijetlu. Tada mu je bilo jasno da mora otputovati u Koreju. "Jednostavno sam si to morao predočiti. Najveći problem mi je bio to što nisam imao nikakvo mišljenje o Koreji i svom podrijetlu jer nisam znao ništa o tome." Kim Sperling se prijavio za jedan poseban program za djecu koja su usvojena, a potiču iz stranih zemalja: jedan semestar imaju mogućnost studirati na sveučilištu u Južnoj Koreji, te naučiti jezik i kulturu zemlje u kojoj su rođeni.

Na pokladni ponedjeljak 2006. Kim Sperling putuje u Južnu Koreju. "Nisam imao pojma što me čeka", prisjeća se. Započeo je potragu za svojom biološkom majkom, kontaktirao HOLT, južnokorejsku partnersku agenciju, uz čiju je pomoć "Terre des hommes" davno organizirala njegovo usvajanje.

Ta organizacija najprije nije dala nikakve informacije o njegovoj biološkoj majci, zbog činjenice da žene moraju biti zaštićene od moguće diskriminacije. U međuvremenu se ta politika promijenila. U jednom je trenutku saznao majčino ime i datum rođenja. S tim je informacijama Kim Sperling dalje istraživao i ispitivao dužnosnike. No trag se ipak izgubio.

Spajanje obitelji kao TV show

Kako je potraga došla do mrtve točke, Kim Sperling je razmotrio alternative koje su mu preostale. Vrlo čestu mogućnost, da sa svojim problemom nastupi u TV showu, odmah je odbacio. To mu se čini previše komercijalno, kaže. Umjesto toga, počeo je raditi na fotoprojektu za svoj diplomski rad. Potragu je za to vrijeme zaustavio.

Ne pokušavaju sva usvojena djeca aktivno pronaći svoje roditelje, kao što to čini Kim Sperling. To se razlikuje od slučaja do slučaja, kaže Michael Heuer. Neki jako žele doći do informacija, drugi ne žele saznati ništa o svom podrijetlu. "Ima djece koja se boje saznati što bi takva iskustva u njima probudila", kaže on.

Pitanja ostaju

Posao fotografa u idućim je godinama Kima Sperlinga često dovodio u Koreju. U jednom od svojih foto-projekata, fotografirao je čovjeka koji je baš kao i on, usvojeno dijete iz Južne Koreje. On se u potrazi za svojom prošlošću preselio u Južnu Koreju. Ni dan danas nije uspio pronaći svoju majku, a pitanje zbog čega ga je dala na usvajanje, i dalje ostaje.

"Moguće je da čovjek ne dobije konačne i zadovoljavajuće odgovore čak i kada pronađe svoje biološke roditelje", kaže on. Zbog toga ne osjeća ljutnju ili razočaranje, kaže Kim Sperling. Najvjerojatnije se radi o znatiželji i o tome da se popuni rupa u vlastitoj biografiji. "Kada odrastate kao usvojeno dijete, jednog dana otkrijete da nikada u životu niste vidjeli ili upoznali nekoga ko vam sliči i s kime ste u rodu", dodaje on. Kakav je osjećaj vidjeti sličnost na licu nekoga drugoga i vidjeti sebe u toj osobi, to Kim Sperling sada i sam zna. Kao otac.

"Po prvi puta sam to doživio s vlastitom djecom", kaže Kim. Na pitanje je li Nijemac ili Koreanac, Kim Sperling više ne može jasno odgovoriti: "Rekao bih da sam Koreanac, ili oboje." Kako se oženio ženom iz Koreje, njegova se životna svakodnevnica stalno odigrava između dva svijeta. Koreja je, kaže, postala dio njega koji se više ne može odvojiti. "I mislim da je to jako dobro", zaključuje Kim.