Je li „Zid pao na Jugoslaviju“?

Negdje poslije osam navečer, na stanici Muzej Jugoslavije, dvije brižljivo našminkane mlade Beograđanke guglaju ime Budimira Lončara. Jedna od njih zadovoljno pokazuje upravo pronađenu Lončarevu biografiju na svom pametnom telefonu, a njena prijateljica komentira uz mješavinu čuđenja i divljenje: „Osamdeset i pet? Pa čudo je da se uopće nečeg sjeća! A dobro se drži!" Veći kompliment bivši ministar vanjskih poslova Jugoslavije Budimir Lončar nije mogao dobiti. Naime, loša matematika beogradskih djevojki pomladila ga je za deset godina – njemu je naime punih devedeset i pet. Shvaćam da su i ove djevojke bile na istoj tribini kao i ja, koja je upravo održana u kino dvorani Muzeja Jugoslavije.

Vremešni sudionici

Lončar je za one koji pamte Jugoslaviju bio najzvučnije među zvučnim imenima koja su govorila na tribini„Pad Berlinskog zida – 30 godina kasnije". Pored njega, na pitanja voditelja Milivoja Bešlina, inače povjesničara i znanstvenog suradnika Instituta za filozofiju i društvenu teoriju, odgovarao je i Ivan Ivanji, koji je tek pet godina mlađi od Lončara. Ovaj pisac je duže od 20 godina bio prevoditelj za njemački jezik jugoslavenskog predsjednika Tita, a kao diplomat je radio i u jugoslavenskom veleposlanstvu u Zapadnoj Njemačkoj sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća kada mu je šef u Bonnu bio – Budimir Lončar. Daljnji sudionik tribine bio je i Mihajlo Kovač, nekadašnji dopisnik Televizije Beograd iz Zapadne Njemačke, koji je za vrijeme sudbonosnih zbivanja 1989. boravio u Berlinu.

Napokon, ne u svojstvu živog svjedoka, nego znanstvenog istraživača, među pozvanim gostima našao se i primjetno mlađi zagrebački povjesničar, profesor Filozofskog fakulteta U Zagrebu Tvrtko Jakovina, inače autor knjige „Treća strana Hladnog rata". 

Tribinu su organizirali  Institut za filozofiju i društvenu teoriju   Sveučilišta u Beogradu i Muzej Jugoslavije, uz podršku Njemačkog veleposlanstva u Beogradu.

Dok je Lončar 1989. bio ministar vanjskih poslova Jugoslavije, Ivanji umirovljenik u Beogradu, aktualni referent za politička pitanja Njemačkog veleposlanstva u Beogradu Matthias Schikorski bio je zapadnonjemački tinejdžer. On je pozdravio sudionike i publiku osobnim sjećanjem na to vrijeme od prije tri desetljeća kada je pao Zid. Iako je, kako kaže, njegova majka bila rodom s istoka Njemačke, Schikorski se sjeća da je kao i mnogi drugi na zapadu Njemačke osjećao veću bliskost sa zapadnim zemljama u kojima je povremeno bio na odmoru nego s DDR-om: „Taj DDR, prema kojem su se preko noći otvorile granice bio nam je relativno stran". Matthias Schikorski nije izostavio činjenicu da je početna euforija poslije pada Zida vrlo brzo splasnula, čemu su, kako je rekao, doprinijeli i krvavi događaji u Jugoslaviji. „Posljedice se osjećaju sve do danas u svim zemljama nasljednicama Jugoslavije", naglasio je Schikorski.

„Zidom su bili zadovoljni gotovo svi…"

Razgovor na tribini odvijao se u dva dijela. U prvom su sudionici pokušali odgovoriti na pitanje kakvi su bili Njemačka, Europa i svijet u vrijeme podizanja Zida, kako se svijet mijenjao tijekom Hladnog rata i što je dovelo do pada Zida.A drugi dio se kretao u okvirima pitanja – gdje je u svemu tome bila Jugoslavija, te gdje su danas države proistekle iz njenih ruševina.

Prvo je zagrebački profesor Tvrtko Jakovina, dao sažet pregled povijesnih činjenica od 1961. do 1989. Njegovo izlaganje je bilo prožeto i anegdotama pa je od suvremene povijesti uspio napraviti zanimljivu priču za šezdesetak ljudi u publici. „Podizanjem Zida su bili zadovoljni gotovo svi, osim možda istočnih Nijemaca", obrazložio je Jakovina tadašnju ciničnu hladnoratovsku logiku, koja je radi izbjegavanje većeg zla – globalne vojne konfrontacije – prešutno prihvaćala Zid.

Jakovina je podsjetio da su već uspješno obavljene reforme u Poljskoj i Mađarskoj kao i Gorbačov na čelu sovjetskog Saveza stvorili kontekst bez kojeg bi promjene u DDR-u bile teško provedive. Isto tako smo saznali da je aktualna njemačka kancelarka Angela Merkel u trenutku kada je član istočnonjemačkog politbiroa Günter Schabowski prije tri desetljeća promucao kako misli da dozvola za prelazak granice za istočnonjemačke građane odmah stupa na snagu, bila u redovnoj posjeti sauni četvrtkom. Buduća kancelarka je ušla u saunu iz hermetički zatvorenog DDR-a, a izašla iz nje na susret sa svojom sretnom sudbinom u istočnonjemačku državu čija je granica prema Zapadu bila u rasulu. 
Budimir Lončar je u svom izlaganju podsjetio da bi bez Willyja Brandta i njegove „istočne politike", Gorbačova i napokon pristajanja Washingtona da povjeruje Gorbačovu, jedva bilo moguće ponovno ujedinjenje Njemačke.

 Jugoslavija nedorasla Jugoslaviji

Rasprava je primjetno živnula kada je na red došla uloga Jugoslavije. Budimir Lončar je uzroke zaostajanja Jugoslavije za bivšim istočno-blokovskim zemljama vidio u nedovoljnoj odlučnosti da se odustane od jednopartijskog monopola na vlast: „Stalno smo imali reformsku diskusiju, a stalno smo tražili načine da očuvamo jednopartijski režim". Intelektualni i moralni kredit koji je Jugoslavija imala kao zemlja koja se emancipirala od Moskve još 1948. i kao jedna od vodećih zemalja Pokreta nesvrstanosti naglo se istopio, a reformski napori su došli jedno desetljeće prekasno. „Jugoslavija je zaostala za svojom vlastitom politikom u trenutku kada se probudio čitav istok, koji smo mi poticali na emancipaciju".

Na  pitanje, ima li istine u srpskoj tezi iz nacionalističkih krugova da je ujedinjenjem Njemačke stvorena „Njemačka Europa" koja je onda po riječima Dobrice Ćosića protiv Srbije nastupila s „austrougarskim razlozima i argumentima", Ivan Ivanji je odgovorio indirektno osvrnuvši se na stanje njemačkog jedinstva: „Njemačka se nije ujedinila. To jednostavno nije točno". Ivanji je naveo nostalgiju za DDR-om, nezadovoljstvo na istoku zemlje, da bi zaključio da ta Njemačka koja „nije srasla" i u ova tri desetljeća ne može biti tako strašna.

O reakcijama istočnih Nijemaca prije trideset godina na promjene svjedočio je iz prve ruke Mihajlo Kovač: „Između ponuđene 'glasnosti i 'perestrojke' istočnim Nijemcima je više odgovarala 'glasnost', više su je priželjkivali". On je dodao da se nisu žalili na socijalnu i zdravstvenu zaštitu, kao i na punu zaposlenost, nego su htjeli slobodu govora i slobodu putovanja. „Njima je, kao voda žednom, nedostajalo pravo izlaska izvan granica DDR-a, da se vrate kao ljudi koji su nešto vidjeli i saznali, bogatiji po mnogo čemu".

„Gdje smo danas?"

„Jedan zid je prije trideset godina pao, a danas zidovi niču ili su već napravljeni na sve strane", kaže Ivan Ivanji. Navodi mađarsku žicu na granici prema „prijateljskim zemljama" Srbiji i Hrvatskoj, Trumpov zid prema Meksiku, zid u Maroku prema Španjolskoj, Netanjahuov zid prema Palestincima, nevidljivi vodeni zid prema izbjeglicama na Egejskom moru.

Mihajlo Kovač je poentirao mišlju: „Lakše je srušiti Zid, premda bio i berlinski, nego srušiti zidove u nama". Budimir Lončar je ipak skrenuo pažnju na to da je Pokret nesvrstanosti još uvijek živ i zdrav sa 123 članice. On je dodao da je bio jedini počasni gost na samitu nesvrstanih u Bakuu. „Na moju radost ili na žalost drugih jer sam jedini živi svjedok tog vremena". Lončar je rekao da nam je sudbina jedna, i da imamo rastuću opasnost od upotrebe nuklearne bombe, a da se suočavamo i s klimatskim promjenama.