Je li Ženevska konvencija o izbjeglicama još aktaulna?
28. srpnja 2021
Braniti ljudska prava - to je strast Hamada Dipame, kojoj je on posvećen svaki dan otkako je pobjegao od politički motiviranog nasilja iz svoje zemlje Burkine Faso. Bilo je to prije dvadeset godina, kada se mladi student - s mnogim drugima - usprotivio diktaturi Blaisea Compaoréa, koji je tvrdom rukom vladao državom 27 godina, sve dok nije svrgnut s vlasti u narodnoj pobuni 2014. godine. Dipama je završio u svom novom, "drugom" domu: glavnom gradu Bavarske, Münchenu.
"Zašto nemam zaštitu?"
"Kad sam bio u bijegu, nisam bio svjestan da postoji Ženevska konvencija o izbjeglicama", rekao je Dipama u intervjuu za DW. "Ovo se na globalnom jugu, gdje ljudi o tome imaju malo podataka, ne tematizira." Kad je stigao u Europu, nametnulo mu se pitanje: "Zašto određeni ljudi dobijaju zaštitu, a ja ne? Iako sam uspio objasniti kakva je moja situacija u zemlji kao što je Burkina Faso."
Ženevska konvencija o izbjeglicama je osnova za međunarodnu zaštitu izbjeglica. Definira tko je izbjeglica i njihova prava i obaveze. Pravo na taj status mogu dobiti ljudi koji imaju "opravdan strah od progona na osnovu svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili koji su svoju zemlju napustili zbog svojih političkih uvjerenja”.
Nakon Drugog svjetskog rata i suočavajući se sa sve većim političkim napetostima između Istoka i Zapada, Ujedinjeni narodi su izglasali Konvenciju u Ženevi 1951. godine. U početku je, međutim, bila ograničena na zaštitu uglavnom europskih izbjeglica neposredno nakon Drugog svjetskog rata.
Kako bi se odgovorilo novim izazovima i prilagodilo promijenjenoj situaciji širom svijeta, Konvencija je protokolom od 1967. proširena. 149 država potpisalo je jedan ili oba sporazuma.
Konvencija je i dalje važna
Konvencija i danas igra važnu ulogu, to je jedini dokument koji obavezuje države da izbjeglicama pruže zaštitu, kaže Susan Fratzke, analitičarka iz Instituta za pitanja migracija (Migration Policy Institute) u Bruxellesu.
Danas su ljudi prisiljeni napustiti svoje domove iz drugih razloga nego u situaciji hladnog rata: vlade propadaju, suparničke grupe bore se za vlast, ekonomija u njihovim matičnim zemljama propada i ne mogu prehraniti svoje porodice. "Ništa od toga nije uključeno u Ženevsku konvenciju o izbjeglicama. Ali to ne znači da je ona neupotrebljiva. Moramo dalje razmišljati i postati kreativniji kako bismo udovoljili potrebama ljudi", rekla je Fratzke u intervjuu za DW.
Još prije 30 godina je Sekretarijat UN-a za izbjeglice (UNHCR) bio svjestan da dolaskom „ekonomskih migranata” nastaje novi val migracija: "To nisu ljudi koji bježe od progona, već oni koji su u potrazi za boljim životom", rekao je 1991. Douglas Stafford , tada zamjenik visokog komesara za izbjeglice, u intervjuu za DW: „U budućnosti moramo biti vrlo oprezni kako pristupamo problemima ekonomskih migranata.“ Čak i 30 godina kasnije, bijeg iz ekonomskih razloga ne pomaže u priznavanju izbjegličkog statusa.”
Zemljama Afrike nedostaju sredstava
Danas su neke afričke zemlje među zemljama koje primaju najviše izbjeglica na svijetu. Gotovo sve države na tom kontinentu su potpisale Konvenciju. "Mnoge su države otišle korak dalje usvajanjem Konvencije o izbjeglicama Organizacije afričkog jedinstva (OAU) - prethodnice organizacije Afričke unije”, kaže Susan Fratzke. Pritom izbjeglicama daju "zakonska prava koja nisu pokrivena Ženevskom konvencijom".
Abiy Ashenafi, koji je na čelu ureda za migracije u Centru za ljudska prava na Sveučilištu u Pretoriji u Južnoj Africi, također smatra da je OAU riješila neke nedostatke usko definiranog pojma "izbjeglica".
Međutim, i Susan Fratzke i Abiy Ashenafi vide problem u provedbi: mnogim zemljama Afrike, koje primaju izbjeglice, nedostaju resursi, one su i same krhke države s ekonomskim poteškoćama.
Premalo političke volje
Ashenafi se zalaže za reformu UN-ove Konvencije. Prema njegovim riječima, nedostatak Konvencije je u tome što ne predviđa mehanizam za žalbe izbjeglica protiv zemalja koje bi ih trebale prihvatiti. Ženevska konvencija propisuje da izbjeglica ne smije biti vraćen u zemlju u kojoj je progonjen, kao i da se izbjeglice mogu slobodno kretati po zemlji koja ih je prihvatilau, raditi i pohađati školu.
Ali Konvencija nije izvršni organ, odnosno nema izvršnu moć. Svaka zemlja, koja ju je potpisala, mora svoju obavezu provođenja Konvencije o izbjeglicama unijeti u svoj Zakon o azilu. „Problem je što mnoge države to ne žele ili nisu u stanju provesti. Posljedica je da je izbjeglicama teško dobiti zaštitu, iako im Konvencija na to daje pravo”, napominje Susan Fratzke.
Poštovati i doraditi sadašnju konvenciju
Hamado Dipama također kritizira činjenicu da se u praksi značajno odstupa od Konvencije. Tako je po njegovom mišljenju primjerice vrlo upitna praksa prisilnog vraćanja izbjeglica. Na primjer, kada se ljude koji su dobro integrirani u Njemačku, protjeruje u njihovu nestabilnu domovinu.
Dipama poznaje strah od prisilnog povratka. Devet godina je živio kao izbjeglica sa statusom „Duldung” –„trpljenje” i borio se protiv deportacije. Dozvolu da se nastani u Njemačkoj dobio je 2014. godine. Prije mjesec dana podnijeo je molbu za njemačko državljanstvo. "Ni za mene to nije bio lak korak, jer moram vratiti svoju putovnicu Burkine Faso ."
Od 2007. godine Dipama je glasnogovornik Bavarskog vijeća za izbjeglice i osnovao je radnu grupu „Panafrikanizam” koja se zalaže za interese crnaca u Njemačkoj.