Izvještaj Amnesty International o Hrvatskoj

Najviše se govori o kršenju ljudskih prava u sklopu borbe protiv terorizma pri čemu su kritici osobito izvrgnute Sjedinjene Američke Države zbog mučenja zatvorenika u Iraku, Afganistanu i u logoru Guantanamo na Kubi. Za brojne zemlje se kaže da su još vrlo daleko od uspostave pravne države. U poglavlju o Hrvatskoj govori se uglavnom o posljedicama rata:

Glavni je prigovor Hrvatskoj da mnogi od onih koji su za vrijeme rata od 1991. do 1995. kršili ljudska prava još uvijek nisu kažnjeni. Kaže se također da su sudovi bili pristrani kad se radilo o suđenju za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. Navodi se da vlasti, iako su zajamčile punu suradnju s Međunarodnim sudom za ratne zločine na području bivše Jugoslavije, nisu uhitile generala Antu Gotovinu optuženog za sločine nad hrvatskim Srbima za vrijeme akcije Oluje te dodaje:

«Za vrijeme navedene i još jedne ofenzive pod imenom «Operacija Bljesak» hrvatske su postrojbe počinile masovna kršenja ljudskih prava, među ostalim stotine ubojstava civila, mučenja uključujući i silovanja i sustavno razaranje kuća.»

Dalje se u obliku kronike navode slučajevi podizanja optužnica ili izricanja presuda Hrvatima ili hrvatskim Srbima. Spominje se podizanje optužnice protiv Mirka Norca i Rahima Ademija za zločine protiv čovječnosti nad nehrvatskim stanovništvom, protiv Gorana Hadžića za zločine nad nesrpskim stanovništvom, izricanje kazne od sedam godina zatvora protiv jugoslavenskog admirala Miodraga Jokića za bombardiranje Dubrovnika, 13 godina zatvora protiv vođe hrvatskih Srba Milana Babića. Navodi se i početak suđenja u Beogradu protiv šest osoba za zločine nad hrvatskim stanovništvom Vukovara pri čemu je «više od 250 nesrba odvedeno iz Vukovarske bolnice i smaknuto na farmi Ovčari» te da je optužnica proširena na još 12 osoba.

O suđenjima pred nacionalnim sudovima u izvještaju stoji:

«Većina osoba koje su pred hrvatskim sudovima morale odgovarati za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti bili su hrvatski Srbi. Hrvatsko pravosuđe je u istrazi i progonu kršenja ljudskih prava iz vremena rata i dalje imalo različita mjerila već prema nacionalnoj pripadnosti optuženoga. U nekim slučajevima suđenja za ratne zločine i zločine protiv čovječnsoti nisu odgovarala međunarodnim standardima.»

Ipak, navodi se osuda pripadnika hrvatske vojske Nikole Ivankovića na 12 godina zatvora za ubojstvo 19 hrvatskih Srba i civila mađarskog podrijetla u Paulinom Dvoru kod Osijeka.

Spominje se također da među 1200 osoba koje se vode kao nestale nije «više stotina osoba, uglavnom hrvatskih Srba – za koje se ne zna od vremena operacija Bljesak i Oluja».

Pozivajući se na UNHCR Amnesty također tvrdi da se od oko 300 tisuća hrvatskih Srba koji su za vrijeme rata napustili Hrvatsku vratilo manje od jedne trećine te da su se i mnogi povratnici «osjećali prisiljenima ponovo napustiti zemlju.»

U izvještaju Amnesty kritizira i Njemačku prije svega zbog pooštrene politike azila. Navodi se namjera više saveznih pokrajina da izbjeglice vrate u Afganistan, Togo ili Kosovo, iako im tamo prijeti opasnost kršenja ljudskih prava.