Izbjeglice zaobilaze Hrvatsku

Ulazak u članstvo Europske unije prošle godine bio je za Hrvatsku prelomni trenutak i kad je riječ o politici prema azilantima i izbjeglicama. Zemlja je naime dospjela na obod kontinentalne asocijacije i tim se ispočetka potencijalno više izložila valu očajnika koji iz Azije i Afrike bježe ispred ratova i neimaštine. Ipak, statistike u međuvremenu pokazuju donekle paradoksalan efekt: broj zatraženih azila pao je u Hrvatskoj s 896 na 314, ako se usporedi prvih devet mjeseci prošle i ove godine. Također, za 37 posto je u padu i broj zabilježenih nezakonitih prelazaka granice.

Taj trend objašnjava se kroz dva bitna momenta. Prvo, na snagu je stupila tzv. Dublinska uredba, kojom je propisano da tražitelj azila može podnijeti dotični zahtjev samo u prvoj zemlji-članici EU-a u kojoj se zatekao. Budući da ovdašnje tržište rada nije niti približno izdašno kao neka zapadno-europska, to izbjeglice očito sve više izbjegavaju Hrvatsku. Drugo, hrvatske pogranične službe dobile su s ulaskom u EU značajnu količinu sofisticirane opreme za presretanje ilegalnih migranata. Konačni ishod jest svega 129 odobrenih azila i supsidijarnih zaštita ove godine.

Kritična uloga medija

Ako statističkim pokazateljima o hrvatskom gostoprimstvu te vrste okolnosti donekle i idu u prilog, vidljivijim biva problem daljnjeg tretmana azilanata i korisnika supsidijarne zaštite. A potonja se inače može najlakše opisati kao neki oblik prelaznog ili pak polovičnog statusa s određenim elementima azila. Integracija tih ljudi u društvo, dakle, pokazuje se najvećom manom sistema u kojem oni doslovce zaglavljuju bez primjerene daljnje pomoći. Hrvatska se ne može baš pohvaliti niti svjetonazorskim karakteristikama koje ju odaju kao razmjerno konzervativnu i zatvorenu sredinu.

Jedan od odraza društva, ali i njegovih pokretača svakako su mediji, pa su zagrebački Centar za mirovne studije i filmsko-producentski kolektiv „Fade in“ početkom ovog tjedna organizirali radionicu o ulozi medija u integraciji izbjeglica u hrvatsko društvo. Tema su bile razne kritične točke integracijskog procesa u Hrvatskoj, o čemu smo zatim porazgovarali s Julijom Kranjec iz CMS-a, najangažiranije domaće udruge u vezi s izbjegličkom problematikom. Doznali smo tako da su problemi s kojima se suočavaju izbjeglice prisutni u gotovo svim područjima njihova života, od obrazovanja, stanovanja, zapošljavanja, zdravstva, do kontakata sa širom zajednicom i suočavanja sa ksenofobijom.

Manjkavosti obrazovnog sustava

„Još uvijek nema npr. sustavnog i profesionalnog tečaja jezika za izbjeglice koji bi im bio besplatan. Vrtimo se u krugu isključenosti i siromaštva te skupine ljudi koja ostaje na marginama“, rekla nam je Kranjec. I mada Hrvatska ni desetu godinu od stupanja na snagu Zakona o azilu nema integracijsku politiku, od ove godine provodi se Akcijski plan za uklanjanje prepreka u ostvarivanju pojedinih prava u području integracije stranaca. Inače, u posljednje vrijeme ovdje pribježište dobiva najviše njih iz Somalije i Sirije, a ranijih godina iz Afganistana, Iraka, Turske, itd.

„Izrada akcijskog plana značajan je korak u razvoju sustava uključivanja izbjeglica i stranaca u hrvatsko društvo“, mišljenja je Julija Kranjec, „te u narednom razdoblju očekujemo evaluaciju učinaka provedenih mjera, daljnje unapređenje temeljeno na potrebama izbjeglica i stranaca, i aktivnije uključivanje svih relevantnih institucija“. Najznačajniji detektirani problemi pojedinačno se tiču resora Ministarstva obrazovanja, a s obzirom na manjkavosti obrazovnog sustava koji bi međutim trebao biti ključnim za suzbijanje rasizma i učenje prihvaćanja drugih i drukčijih.

Pouka iz Domovinskog rata

Josip Kregar na Pravnom fakultetu u Zagrebu među ostalim predaje i o ljudskim pravima, pa je dakako poznavatelj ove materije i aktualnih prilika u Hrvatskoj. „Statistike pokazuju da nismo obećana zemlja za tražitelje azila. Ali ne zato što smo maleni ili smo u krizi. Bez obzira na vrtoglavi porast broja tražitelja do lani, nismo poboljšali uvjete njihova prijema“, izjavio je Kregar za DW, izražavajući žaljenje što ti ljudi nisu došli u Hrvatsku kao bezbrižni turisti. Uza sve treba imati na umu da Hrvatska ipak ne podnosi pritisak u razmjerima koje bilježe Italija ili Grčka.

„Često se ponavlja teza da smo u Domovinskom ratu bili zaboravljeni, prepušteni sebi. To bi lako demantirali podaci o broju naših azilanata tada, o nesebičnoj politici mnogih zemalja pa i materijalnoj pomoći. No izgledalo nam je neprihvatljivo i grešno ne pomagati nama u nevolji, činilo se to grijehom koji ne može opravdati nijedan politički razlog ili prostorna udaljenost“, izričit je Josip Kregar. On smatra da Hrvatska ne treba vraćati usluge ni biti milostiva, nego jednostavno poštivati pravo na azil onima koji su u nevolji. Njima nije dovoljno dati hranu i smještaj, njima treba sve ono što treba i nama, kaže Kregar.