041011 Libyen Gefängnisse
5. listopada 2011
Nakon početka revolucije protiv Moamera Gadafija su njegove pristaše, i to čak više no u ranijim vremenima, u narodu širili strah. Oni su odvodili ljude u zatvor, mučili ih, ubijali - demonstrirajući time svoju moć, bezobzirnost i spremnost na sve. Jedan od uhićenih je bio i 22-godišnji Sofyan Zreiba. "23. lipnja, dakle točno dva mjeseca prije pada Gadafija, vratio sam se s jednog puta iz Tunisa u Tripoli, zajedno s dva prijatelja. Tijekom naredne noći mi smo sva trojca uhićeni, od strane pripadnika tajne službe", priča ovaj mladić.
U zatvoru se prema njima nisu ponašali kao prema ljudima, već kao da su štakori, kaže. U ćelijama velikim jedva šest puta šest metara čučalo je deset do dvanaest ljudi, bez da je protiv njih ikada podignuta bilo kakva službena optužnica. Mnogi su bili mučeni i maltretirani, njega samog su tukli šakama i mučili elektro-šokovima. Kada su pobunjenici osvojili Tripoli, Sofyan Zeiba se našao na slobodi - nakon 64 dana zatvora.
Novo doba - stara praksa
No to je danas već prošlost - Gadafi je koncem kolovoza svrgnut s vlasti, njegov režim je srušen. Problem je međutim u tome što su stare strukture doduše nestale, ali nova vlast nastavlja sa starom praksom. Ljudska prava se u Libiji ponovo krše - ili možda još bolje rečeno: i dalje!?
Često se čuje prigovor da su naoružane grupe koje su povezane s Nacionalnim prijelaznim vijećem bez razloga i bez sudskih odluka uhitile na tisuće ljudi, a neke od njih su i mučili. To barem tvrde aktivisti ugledne američke organizacije za zaštitu ljudskih prava Human Rights Watch nakon razgovora sa zatočenicima u dvadesetak libijskih zatvora i zarobljeničkih logora.
U Misrati, oko 200 kilometara istočno od Tripolija, je lokalno Prijelazno vijeće nakon tih prigovora izvuklo pouke: oko 500 zarobljenika je smješteno u jednu školu, gdje ih čuvaju islamski propovjednici i hodže. Na taj ih se način želi zaštititi od napada nasilnika u redovima pobunjeničkih snaga.
U zatvoru bez sudske odluke
Većina tih zarobljenika leži na madracima od spužve, ili u učionicama koje su pretvorene u zatvorske ćelije, ili u hodnicima. Neki čitaju Kuran, drugi razgovaraju. Tijesno je, ali je čisto. Tu se prema njima čuvari odnose pristojno, svi dobijaju redovno hranu i vodu. To potvrđuje svih 30 do 40 muškaraca koji se nalaze u jednoj prostoriji.
Ali mnogi se tuže da su ih pobunjenici mučili prije nego su prebačeni u ovu školu. Tako primjerice jedan mladić kaže da je oko sat i pol visio obješen samo za ručne zglobove. A jedan drugi, čija su leđa puna ožiljaka, kaže da je često bio tučen. Svi zatvorenici kažu da ništa nisu skrivili i da su uhićeni bez razloga. Jedan od njih kaže da je godinama imao spor s jednim susjedom - pa ga je ovaj optužio pred revolucionarima da je Gadafijev pristaša.
Bit će bolje - jednom
Izvješća su međusobno vrlo slična, i bez obzira što čovjek o tome mislio, jedno je sigurno: u Libiji danas nisu potrebni ni istraga niti neka optužnica, sudski proces ili presuda da bi netko završio u zatvoru. Žrtve su kako Libijci, tako i stranci koje se optužuje da su Gadafijevi plaćenici.
Nuri Abdullah Abdullati, sudac u Misrati, kaže da se radi na izgradnji novog pravosudnog sustava i da će nakon njegove uspostave biti održana i suđenja. Do tada, kaže predsjednik Prijelaznog vijeća Mustapha Abdel Dschalil, ta privremena vlada pokušava zaštititi ljudska prava gdje može. Do daljnjeg međutim Libija ostaje zemlja bez zakona - za mnoge.
Autori: Björn Blaschke / Z. Arbutina
Odg. ur.: A. Jung-Grimm