"I did it my way!"

Za vrijeme sajma knjiga u Leipzigu u gradskom kazalištu je održana velika "fešta" u njegovu čast. Radijska postaja SWR, gdje je Walser nakon Drugog svjetskog rata radio kao novinar, priredila je cijelu seriju posebnih programa posvećenih njegovom opusu, a u kraju gdje je rođen u blizini Bodenskog jezera, održat će se dvije izložbe i jedan kazališni komad posvećen Walseru.

Vječni provokator

Walser je svojim provokativnim izjavama oduvijek zauzimao jasne pozicije prema razičitim političkim događajima, pa su ga kritičari stalno trpali u najrazličitije političke pretince. U nekim prilikama bio je proglašavan lijevim autorom, a nakon toga pak pripadnikom desničarskog tabora. Svojim romanom "Obrana djetinjstva", objavljenim 1991. godine, Walser je bio jedan od prvih njemačkih književnika koji su se bavili temom ponovnog ujedinjenja Njemačke. Ovaj književnik koji je neko vrijeme predavao na sveučilištu u Sjedinjenim Američkim Državama i puno putovao po svijetu, ipak je još i danas ostao vjeran svojoj domovini na Bodenskom jezeru.

Što je domovina?

Domovina i što to znači domovinu izgubiti - to je glavna tema ovog književnika koji je najveći dio života proveo u Überlingenu, mjestu u neposrednoj blizini Bodenskog jezera. Radnja njegovih brojnih romana odvija se upravo u toj regiji, a odatle su i njegovi junaci koji su tu pronašli svoju "sreću u nesreći", kako kaže Walser , i kao što je to on uostalom i sam opisao u svom autobiografskom romanu "Der springende Brunnen" / "Žubor vrela".

"Najjače značenje riječi "domovina" za mene osobno obuhvaća pojam vremena. Za mene to znači - domovina je to, čega više nema. Znači - domovina je djetinjstvo. Kada čovjek kasnije u životu napusti mjesta i kuće gdje je proveo djetinjstvo, onda ta domovina više ne postoji - odnosno - ona postoji još samo u glavi ili u duši ili tamo gdje čovjeku najviše treba. Ali te vrste ograđene i zaštićene sigurnosti - toga više nema."

"Jezik je proizvod boli"

Walser je svadljivi i sporni književnik. On tvrdi da jezik nastaje kad se traži izraz za nešto što je bolno, za nešto što čovjeku nedostaje. Kada mu je prije desetak godina uručena Mirovna nagrada Njemačkih knjižara, veliki dio njemačke javnosti ogorčeno je reagirao na njegov govor u frankfurtskoj crkvi Svetog Pavla, u kojem je Walser kritizirao banaliziranje njemačkog odnosa prema vlastitoj prošlosti. Mnogi su ga tada optuživali da se prema temi Auschwitza ne ophodi s dužnim poštovanjem. No Walser je još tijekom 50-tih godina govorio o njemačkoj krivici - no njegovi kritičari su tu činjenicu previdjeli. U toj se raspravi Walser htio osvrnuti i na odnos njemačkih medija o toj temi. On međutim i dalje zastupa svoje poznato stajalište:

"Jako mi je žao - ja sam zacijelo počinio niz pogrešaka u svom životu - no sve su te pogreške dio mog života i sada bi bilo smiješno reći- radije bih da ih nisam počinio. One su u to vrijeme bile nužne. Kod mene je to uvijek povezano s pisanjem. No uz to moram još svakako dodati i to da je moj cjelokupni politički i intelektulani razvoj - od mog katoličkog djetinjstva, pa do čitanja djela filozofa Ernsta Blocha - imao samo jedan cilj - a to je ovaj svijet postane pravedniji. Sve to što sam možda nekada izlanuo, smatram pogrešnim. Ali kad pišem to što mislim, onda znam o čemu govorim. Dakle - govor u crkvi Svetog Pavla je od početka do kraja moj jezik i tu nemam što ispravljati."

Ljevičar ili desničar?

U svom prvom romanu "Ehen in Philippsburg"/ "Brakovi u Philippsburgu"/ objavljenom 1959. godine, Walser kaže -"Onaj tko razmišlja - taj je već gubitnik". Tada ga se svrstavalo u lijevi tabor. Prosvjedovao je protiv rata u Vijetnamu, sudjelovao u izbornoj kampanji socijaldemokrata, ranije od ostalih njemačkih pisaca otkrio je temu "Nijemci i njihova nacija". I zbog toga se našao na udaru žestokih kritika, u kojima su ga podrugljivo nazivali "Kassandara s Bodenskog jezera" i svrstavali među njemačke nacionaliste. Malo je koga pri tome zanimao književni aspekt, složena pripovjedna struktura i kompozicija romana. Bez obzira na to, književna kritika smatra ga jednim od najznačajnijih kroničara razvoja njemačkog društva nakon Drugog svjetskog rata. Uslijedio je cijeli niz vrlo uspješnih romana - posljednji među njima "Angstblüte" / - "Cvijet straha"/.

"Moj život i moje pisanje nemaju puno dodirnih točaka", zapisao je kao mladić u svojim dnevnicima. To vrijedi još i sada, kada je napunio 80- godina:

"Radi se jednostavno o potrebi da na se pitanja o svom postojanju nađe odgovor u jeziku - ni u čem drugom osim u jeziku, u nadi da se u tim odgovorima ponovno prepozna svoje postojanje. A tada je gotovo potpuno svejedno, što se u tom jeziku može razaznati. Bitno je to da si to zapisao. Za mene je činjenica pisanja jedno vrlo osobito, posebno stanje jezika."

Tako se Walser u svom književnom opusu stalno bavi tim temama nedostatnosti, nepripadanja, ali i željom da svoja stajališta ne mora stalno braniti od onih koji misle drugačije.