Hrvatska: koga briga za divljanje javnog duga?

„Ova je vlada zadužila zemlju više no ijedna prethodna, čak 90 milijardi kuna, a do kraja mandata taj će se dug popeti na 100 milijardi“, optužbe su koje stižu iz oporbenog HDZ-a. Vladajući SDP-ovci odgovaraju da se dobar dio tog duga odnosi na refinanciranje skupih kredita koje su podignule upravo HDZ-ove vlade. Ekonomisti upozoravaju da je alarm upaljen i da zemlji treba vodstvo koje će se ozbiljno i odlučno obračunati s javnim dugom koji se približava udjelu od 88% BDP-a uz 260 tisuća nezaposlenih, no političari ih, čini se, ne čuju.

Vedrana Pribičević, znanstvenica iz Zagrebačke škole ekonomije i menadžmenta, objašnjava da ipak postoji razlika između zaduženja prijašnjih i aktualne vlade. „Treba pogledati zadnjih 20 godina. Djelomično je to bilo za kapitalne projekte poput autocesta i to je puno bolje od zaduživanja zbog financiranja plaća u javnom sektoru, jer autoceste mogu generirati rast“, objašnjava za DW te dodaje da optužbe iz HDZ-a donekle imaju smisla.

„Prijašnje vlade su se zaduživale da bi stvorile kapitalna dobra. Nije savršeno, ali je puno bolje od ovoga što radi aktualna vlada. Iako mislim da baš HDZ ne bi trebao nikoga prozivati. Treba znati i da su krediti koji su uzimani za autoceste bili dosta skupi i dio ih je morao biti refinanciran, bez obzira tko je na vlasti. Istina je negdje na pola puta.“

Smanjene investicije, povećani tekući rashodi

Da visina i dinamika rasta javnog duga ne bi trebala biti predmetom stranačkih razmirica, kaže nam glavni ekonomist Splitske banke Zdeslav Šantić. Umjesto toga, dodaje, nužan je konsenzus kako bi se riješio ovaj gorući problem koji je počeo godinama prije krize, ali nije bio vidljiv zbog dinamičnog gospodarskog rasta potaknutog povoljnim međunarodnim okruženjem. „Bio je to rast na državnim investicijama, potrošnji kućanstava financiranoj jeftinim kreditima iz inozemstva i kao takav nije bio dugoročno izdržljiv“, misli Šantić. „Umjesto temeljitih zaokreta, događala su se samo polovična rješenja s kratkotrajnim efektom. Takva su rješenja za političare bila jednostavnija. Javni dug raste brzo. Raste najbrže kada promatramo usporediva gospodarstva EU-a u regiji. Proračunski manjak je i dalje velik, a dogodilo se i pogoršanje strukture javne potrošnje; smanjivale su se kapitalne investicije i subvencije privatnom sektoru, dok su se tekući rashodi povećavali.“

Šantić tako vladama zamjera to što su, pokušavajući održavati razinu javne potrošnje, mijenjale porezni sustav pri čemu su zapravo pogodovale recesiji; u nesigurnom okruženju poduzetnici su manje ulagali, a kućanstva su manje trošila. „Prisjetite se kriznog poreza, smanjivanja pa odmah i povećavanja doprinosa za zdravstvo, povećanja snižene stope PDV-a... Politika odbijanja pravih konsolidacijskih mjera i reformi je imala više prorecesijski efekt no što je suzdržavanje od mjera štednje pozitivno djelovalo na gospodarstvo. Danas se Republika Hrvatska zadužuje povoljnije nego 2009. godine, no to nije rezultat percepcije za Hrvatsku, već se radi o ukupnim globalnim kretanjima.“

Javna administracija kao izborna baza

Početkom srpnja objavljeno je da se Hrvatska zadužila dodatnih šest milijardi kuna, a ministar financija Boris Lalovac poručuje da je dobro što je riječ o domaćem tržištu. No, prije svega, kaže Vedrana Pribičević, treba vidjeti da te obveznice kupuju mahom mirovinski fondovi i banke. „Drugačije je ako imate problem unutarnjeg duga, ako je vlada dužna vlastitim građanima, domaćim fondovima i bankama. Kada ste dužni vanjskim kreditorima, postoji puno veća mogućnost defaulta (status neispunjavanja obaveza, op. a.). Vlada se zadužila nešto skuplje s 4,5% kamata, nego što bi to bio slučaj na vanjskom tržištu, ali iz perspektive ministra financija to izgleda kao bolja opcija. Usudila bih se reći, lakše je ako ne platite domaćim kreditorima nego stranim, u slučajevima da ne platite.“

Milanovićeva garnitura, objašnjava Pribičević, nije iskoristila povjerenje koje je dobila da se obračuna sa svim vidovima korupcije i da Hrvatsku postavi na solidne institucionalne noge. Umjesto toga, nastavljeno je s HDZ-ovom praksom održavanja pretjerano glomazne javne administracije. „I njihova izborna baza dolazi iz istog mjesta kao i HDZ-ova, a to je javna uprava na svim mogućim razinama. Skoro su izbori. Zbog toga se ni ne priča o proceduri prekomjernog deficita u kojoj se Hrvatska nalazi. Reformske mjere nisu nešto što je vlada ocijenila kao nešto što bi im moglo pomoći u izbornoj trci. Ali varaju se. Istraživanja pokazuju da su Hrvati protržišno orijentirani i spremni za reforme. Vide da nema drugog izlaza. Kada bi se to dobro upakiralo, kao što je upakirao Cameron u Velikoj Britaniji, birači bi birali reforme.“

Zaustaviti politička kadroviranja i nepotizam

Iako se o javnom dugu najčešće govori u kontekstu izgradnje autocesta, Pribičević napominje da ne treba zaboraviti ni javna poduzeća koja su se zaduživala, a njihovi su radnici imali veće plaće od ostatka državnog aparata i od radnika u privatnom sektoru. „Ta poduzeća su rak-rana hrvatske ekonomije, prvenstveno jer se tamo kadrovira politički, glomazna su i nisu se spremna prilagoditi. U idućih pet godina bi dio tih poduzeća trebalo privatizirati na način da se ide u liberalizaciju usluge, a ne da se proda infrastruktura kao što je to bilo u slučaju HT-a. Kada je riječ o autocestama moramo odlučiti hoćemo li promijeniti uvjete natječaja i dovesti stručan menadžment iz privatnog sektora ili će se dati u koncesiju; ovako više jednostavno ne ide.“

Čini se da Hrvatska po tome sliči na Grčku koja također ima ogroman javni sektor s privilegiranim radnicima, a koji je kočnica efikasnim reformama. Pribičević tako ističe i najnoviju nepotističku epizodu iz Zagrebačkog električnog tramvaja u kojem je jedan od sindikata s Upravom dogovorio prednost prilikom zapošljavanja za supružnike i djecu njihovih radnika. „To govori koja je jačina tih lobija. To je nešto što je u Grčkoj bilo normalno, tamo takve vijesti nisu završavale u vijestima. I pri tome je Grčka ipak, ne biste vjerovali, još manje institucionalno razvijena u Hrvatskoj, ona čak nema ni katastar i jedinstveni registar fizičke imovine.“

Ipak grčki scenarij?

Znači li to da je zemlja sve bliže grčkom scenariju? „Hrvatske fiskalne neravnoteže, unatoč nepovoljnim trendovima u javnim financijama, manje su izražene nego u Grčkoj. Kao mala zemlja Hrvatska treba biti prilagodljivija reformama, a nakon izbori, uz primjenu adekvatnih mjera, strukturnim reformama možemo povećati potencijalni rast BDP-a, a kroz fiskalnu konsolidaciju možemo smanjiti javnu potrošnju s naglaskom na njezinu strukturu. Ona mora biti usmjerena na stavke koje će povlačiti veće perspektive za gospodarski rast. Treba smanjivati troškove javne uprave, mirovinskog i zdravstvenog sustava. Ušteđena sredstva treba usmjeriti u reformu sustava obrazovanja, jer za malu zemlju s nepovoljnom demografijom i migracijama, razvoj ljudskog potencijala je ključni čimbenik dugoročnog rasta“, kaže ekonomist Šantić. Dodaje da su odgađanja stvarnih reformi dovela do toga da će Hrvatska biti u nezavidnoj situaciji, ako dođe do poremećaja na međunarodnom tržištu kapitala. „Sadašnja razina kamatnih stopa nije pravilo, već izuzetak, koji je posljedica relativno sporog oporavka Eurozone, ali i rizika od deflacije. Hrvatska će se suočiti i s rastom referentnih kamatnih stopa, ali i s rastom premija rizika. Budimo svjesni da smo percipirani kao izrazito rizično gospodarstvo.“

Ekonomistica Pribičević pak predviđa da će doba jeftinog zaduživanja završiti najkasnije početkom 2017. godine i zaključuje da s ovakvim tempom rasta javnog duga, u uvjetima u kojima ne raste BDP, Hrvatska nema velikih izgleda. „U tom slučaju prognoziram grčki scenarij u idućih pet do šest godina. S tim da je Hrvatska za EU puno manje bitna, jer nije u Eurozoni i još je manja svojim udjelom u ukupnom BDP-u. Bit ćemo potpuno nebitni u toj priči i moći ćemo u tišini defaultirati, ako se nešto ne poduzme“, kaže Vedrana Pribičević.