Hrvatska i dalje bez vojske protiv izbjeglica
15. ožujka 2020S novim izbjegličkim valom iz Male Azije uzburkala se i u Hrvatskoj široka polemika o eventualnom angažmanu vojske na državnim granicama. Jer, više je nego jasno da policija sama ne može kontrolirati veću navalu izbjeglica. Prve naznake javne panike izazivaju formiranje suprostavljenih tabora oko pitanja same funkcije i smisla državne ratne sile. S druge strane, jasno je i da još ne postoji zakonska mogućnost za oružanu upotrebu vojnih snaga, ako nema neposredne ratne opasnosti.
Malo tko pritom i dalje pristupa tom problemu onako kao što je prvotno bio slučaj s izbjegličkim migracijama 2015. godine. Tad je isprva u hrvatskoj javnosti dominirala želja da se ljudima u nevolji pomogne, a i državne vlasti su se ponašale sukladno tome. Olakotna je okolnost doduše bila to da su zapadnije članice Europske unije pristajale na prihvat većeg broja azilanata, za razliku od najnovije situacije. No već tad je formiran i radikalno drukčiji stav o izbjeglicama kao prijetnji za Europu, te on danas u politici i prevladava.
Vojska postoji zato da puca
Pa, da se vratimo na pitanje koje zaokuplja Hrvatsku - može li i treba li njezina vlast, za slučaj nove masovne pojave izbjeglica na granici, angažirati vojsku? „Po hrvatskim zakonima, ako nema neposredne ratne prijetnje, ona jedino smije pružati logističku ili sličnu neoružanu pomoć policiji", rekao nam je Mirko Bilandžić, stručnjak za sigurnosna pitanja i sociologiju vojske sa Sveučilišta u Zagrebu. Drugim riječima, oni koji žele vidjeti hrvatsku vojsku na granicama nasuprot izbjeglica, morat će se potruditi oko zakonskih preinaka u tom smjeru.Pored toga se postavlja i dilema koliko bi se i što time dobilo, a koliko i što izgubilo, te zašto je tako.
Jer, kao što je već izjavio jedan medijski komentator - što će uopće nam vojska na granicama, ako već ne smije pucati na izbjeglice? Ona jednostavno nije osposobljena za neoružanu kontrolu civila, pa to definitivno treba imati u vidu kad se bude licitiralo s njezinim angažmanom. Ali zanimalo nas je i kako bi takvo odustajanje od humanitarnih prioriteta utjecalo na cjelokupno domicilno društvo. Naime, kao što će naglasiti Bilandžić, svaki angažman vojske znači militarizaciju: „A pritom bi društvo to moglo i priželjkivati, zbog rastućeg osjećaja nesigurnosti, pa bi u početnoj fazi reagiralo s olakšanjem. I to bez obzira na popratne negativnosti, no efekt bumeranga će biti veći što militariziranost traje duže."
Militarizacija općenito podrazumijeva jačanje vojničkih vrijednosti u cjelokupnom društvu, od praktičnih i organizacijskih do kulturalnih i mentalitetnih. Bliska je totalitarizacijskim političkim strujanjima, a restriktivna prema zatečenim demokratskim standardima. Veće ovlasti za vojsku u pravilu povlače manji udio civilne kontrole nad poslovima države ili lokalnih uprava. Šira prisutnost oružane sile tako bi utjecala na degradaciju najrazličitijih društvenih procesa koji uključuju dijalog, pluralizam, transparentnost, konsenzus.
Društvena šteta od vojske - veća nego sigurnosna korist
Na hrvatskom primjeru to se možda i ne bi toliko osjetilo u npr. Bjelovaru ili Virovitici, ali svakodnevna prisutnost aktivne vojske i faktično ratno stanje zacijelo bi negativno utjecali na svakodnevicu građana Iloka, Vukovara, Županje, Slavonskog Broda - i tako redom duž čitave vanjske granice Europske unije u Hrvatskoj, sve do krajnjeg juga. „Slijedila bi nelagoda i tenzije", dodao je, „te prinudno suživljavanje s tim procesom, kao normalizacija nenormalnosti." To znači da bi društvena šteta od posezanja za vojskom mogla ispasti veća od pretpostavljene sigurnosne koristi. S tim dilemama još onomad se suočila Slovenija, prvi zapadni susjed Hrvatske, koja je tad i postavila tzv. žilet-žicu, i poslala vojsku na granicu.
Za te potrebe Slovenija je također morala proširiti zakonske ovlasti vojske na policijske funkcije. „Slovenska demokratska stranka je prošlog prosinca nastojala ponovno aktivirati taj članak, ali nije im uspjelo", rekao nam je o nastavku procesa Anej Korsika, slovenski politolog i publicist, dodajući kako sve skupa nije imalo nekih drugih neposrednih, materijalnih odnosno zakonodavnih posljedica. „Ali svakako da takve izmjene snažno određuju ton javne rasprave", kaže on, „a prvenstveno tako što SDS, kao snaga desnog centra, stalno gradi svoju politiku na strahu od migranata i potrebi za 'čvrstom rukom'."
Korsika upozorava da pritom ne treba smetnuti s uma ni da je „navodno lijevo-centristička" vlada premijera Mire Cerara bila ta koja je na granici postavila žilet-žicu, a ni potonja vlada Marjana Šareca je nije uklonila. „Iz kuta tih težnji za snažnijom ulogom vojske u društvu, lakše razumijemo i SDS-ove najave da će iznova nastojati uvesti regrutaciju za obavezno služenje vojnog roka", zaključio je ovaj politolog.
Vojska kao moneta za potkusurivanje
Sloveniji se na sreću ne žuri dok čeka rasplet zbivanja na jugoistoku kontinenta, pa se militaristički zahtjevi koriste zasad isključivo kao politikantska moneta za obračunavanje. Konačno, dometnimo da niti s onu stranu istočnih hrvatskih granica nije sve izvjesno oko upotrebe vojske protiv izbjeglica. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić stavio je vojsku u pripravnost, doduše. Ali, i dalje odbija da je odmah rasporedi prema Sjevernoj Makedoniji, kao što insistiraju ekstremi s njemu nekoć bliske krajnje desnice. Vučić, baš kao i ostatak Europe, ipak očito čeka ishod pokušaja da se migracije iz Turske zaustave već na granicama Grčke i Bugarske.
Što se pak tiče Bosne i Hercegovine, nešto militantnijoj volji službenog Sarajeva suprostavlja se zasad najviše Milorad Dodik, lider bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska. No primarno zato što bi to značilo - militarizaciju granice prema Srbiji. Dodik u tome vidi realizaciju prikrivene želje nesrpskih politika u BiH da zaoštre odnos sa Srbijom, a kojima bi migrantska kriza bila samo alibi. U svakom slučaju, motivi za ikakvo buduće postupanje s izbjeglicama na Zapadnom Balkanu, premda različiti, su sve manje humanitarni.