Hotel zvan nada

Nada je roba koju je u hotelu Alice na rubu turskog pograničnog grada Reyhanli nemoguće platiti novcem. Samo pet kilometara zračne linije udaljen od tursko-sirijske granice i tamošnjih sukoba, u hotelskom lobiju se okupljaju različite sudbine koje su sve na neki način povezana s ratom koji tutnji u bliskom susjedstvu. Na TV-prijemniku, postavljenom visoko na zidu predvorja hotela danonoćno se izmjenjuju slike ratnih užasa iz Sirije: poginula djeca, osakaćeni civili, razrušeni gradovi. Ponekad se osjećaju i potmule detonacije topništva stvarne bojišnice s druge strane granice.

Hotel - drugi dom

Vijesti pomno prate mladići smješteni na kauču u predvorju. Kao većina gostiju ovdje i oni su izbjeglice iz Sirije i u međuvremenu je hotel Alice postao nešto kao njihov novi dom. Račune im plaća rodbina iz inozemstva i u neku ruku se mogu smatrati sretnicima. No nada u budućnost je ipak najvrednije što sa sobom donose. U predvorju u oči upada jedan svježe obrijan gospodin koji neumorno telefonira i nešto zapisuje u svoj notes.

Marvan Kouri je liječnik s dobro uhodanom privatnom praksom u bavarskom gradiću Hofu. Ovaj rođeni Sirijac je u Njemačku emigrirao prije nekoliko desetljeća. No sada ga događaji vraćaju natrag. Kouri je posljednjih tjedana po Njemačkoj sakupljao pomoć: mlijeko u prahu, rižu, brašno, zimsku odjeću, medicinski materijal, ukratko sve ono što je stanovništvu u ratom pogođenoj Siriji prijeko potrebno.

Frustracija zbog "magaraca"

No kamioni s pomoći su već nekoliko dana blokirani na graničnom prijelazu Cilvegözü. Nekoliko sirijskih mjesta uz granicu se već neko vrijeme nalazi u rukama islamista. Turske vlasti se pribojavaju da bi roba koja čeka na granici mogla pasti u njihove ruke i zato je zatvorila granicu. Troredna kolona je već duga nekoliko kilometara. "Ti 'daeši'! To je toliko frustrirajuće", ljuti se Kouri. "Daeš" na arapskom znači "magarac" i uobičajeni je Marvanov naziv za islamiste. Kouri od samog početka rata podržava umjerenu oporbenu "Sirijsku koaliciju". No zemlja je podijeljena i to najbolje pokazuje primjer njegove vlastite obitelji. Kourijeva sestra živi u Damasku i podržava režim Bašara el Asada. Unatoč tomu Marvan želi obnoviti kontakt sa sestrom "s one strane fronte".

Marvan ustaje iz udobnog naslonjača i upućuje se na granicu kako bi izvidio situaciju i provjerio što se događa s njegovim teretom pomoći. Nakon petnaestak minuta vožnje taksijem Marvan je u blizini granice koju i dalje zatvaraju visoka željezna vrata. U improviziranom kafiću vozači kamiona, šverceri i taksisti ubijaju dane ispijajući čaj. Kroz žičanu ogradu na područje Turske pješice stižu nove izbjeglice. Turski pogranični policajci se ne obaziru. Marvan dobiva poruku. Oporbenjaci ga pitaju bi li mogao poslati još pribora za šivanje rana. Pribor je tu, samo čeka u kamionu.

Lebdeće bombe

Iste večeri Kouri se u predvorju hotela Alice sastaje s Raniom Kisar, članicom "Revolucijskog odbora žena" koja je prije nekoliko dana stigla iz Sirije. Kisar svjedoči o tomu kako su žene poput nje trn u oku islamistima, no njezinu sudbinu je dosad krojio režim u Damasku. Kao dijete imućnih emigranata u SAD-u, Rania je mogla živjeti bezbrižnim životom u Dallasu. No s 20 se udala za jednog Sirijca i preselila u Damask. Tamo je, zbog kritike Asadovog režima, ubrzo upala u oči vlastima. Nakon što je, trudna neko vrijeme provela u zatvoru, suprug, koji podržava vlast u Damasku, oduzeo joj je djecu, a Rania se morala vratiti u SAD. No od početka sukoba u Siriji Rania je ponovno aktivna u svojoj domovini. Okupljeni u predvorju hotela pozorno slušaju njezinu priču. Rania svjedoči i o strahotama koje Asadov režim čini vlastitom narodu i kojim perfidnim psihološkim metodama se služe. "Bombe bacaju pričvršćene na padobrane tako da padaju polako i nikad se ne zna u kojem smjeru će ih vjetar odnijeti", svjedoči Rania.

Nova nada

Marvan sluša Ranijinu priču i istodobno pogledava na mobitel. Upravo je od jednog prijatelja iz Sirije dobio vijest da su islamisti pobili 50 Sirijaca. "Što da radimo', pita se nemoćno Marvan stojeći na terasi hotela Alice.

Sljedećeg dana dvanaestorica bradatih mladića stoje u predvorju hotela. Svi su odjeveni u odore koje podsjećaju na borbene uniforme. Govore engleski s londonskim naglaskom i tu su kako bi u Siriju prebacili nekoliko bolničkih vozila. Marvan pretpostavlja da su podrijetlom iz Pakistana ili Afganistana. Koga u Siriji podržavaju, nije teško dokučiti. Svaki put kad neka žena prođe predvorjem hotela bradati mladići demonstrativno upere pogled u pod. "Takve ne želimo u Siriji", kaže Marvan. Svoju netrpeljivost upadljivi gosti iskazuju i glasnim negodovanjem zbog prostora na kraju lobija koji je namijenjen pušačima nargila. "Haram, haram", (grijeh) uzvikuju uzbuđeno. Jedini koji im se usudi suprotstaviti je recepcionar Muhamed koji im objašnjava da zadaća muslimana nije druge učiti kako da žive.

Odjednom je uzbuđenje oko muslimanskih svjetonazora zamijenila druga vrsta komešanja. Do predvorja hotela je stigla vijest da je granica otvorena. Marvan uzbuđeno lista po svom notesu i u očima mu se razaznaje nešto što bi se moglo pročitati kao nada. Nada da će budućnost ipak biti bolja.