Holokaust u književnosti za djecu i mladež

"Činjenični roman" – stoji u podnaslovu prve, jesenas objavljene knjige za mladež Eugena Herman-Friedesa. I doista: priča, što ju je taj 70-godišnjak posvetio svojoj unučadi, sve je drugo nego fikcija. Kao dokaz priložen joj je niz požutjelih fotografija nastalih između 1936. i 1944. godine. One prikazuju autora, njegovu obitelj i prijatelje, te nekolicinu drugih pratećih likova, koje je čitatelj prethodno intenzivno upoznao. Pod naslovom Zaronio! Kao podmornica u pokretu otpora Eugen Herman-Friedes doista pripovijeda vlastitu životnu priču: kako je odrastao u Berlinu 30-ih godina, kako je potom kao Židov bio diskriminiran, kako se uspio sakriti, te kako se naposlijetku pridružio pokretu otpora. Na tržištu knjiga za odrasle taj oblik autobiografskih sjećanja s neposrednim uvidom u potresne životne sudbine zadnjih je godina naišao na veliki odjek. "Na području literature za djecu i mladež on je, međutim, još relativno nov", kaže književni znanstvenik Hans-Heino Ewers: "Povijesno-didaktički konzept na kojemu su te priče sagrađene doživljavao je povijest kao općeniti, od svega drugog odriješeni predmet kritičkog propitivanja. Poveznice s vlastitim životnim svijetom često su i dugo bile zaobilažene."

Od romana s tematikom povijesti vremena, pisanih za djecu i mladež, dugo su se u prvome redu očekivale historijski točne informacije o dobu nacionalsocijalizma, o njegovome nastanku, razvoju, njegovim zločinima i njegovoj krivnji. A budući ih je valjalo posredovati na način primjeren djeci i mladima, logičnim se činilo doživljajno prikazivanje s vršnjakom kao glavnim likom i identifikacijskom figurom. Da većina pisaca za mladu publiku nije držala tek puku nastavu iz povijesti u književnom obliku, nego se istovremeno i vrlo kritički odnosila prema vlastitoj prošlosti, čitateljima je vjerojatno nepoznato. Poput Petera Härtlinga u izbjegličkoj pripovijetki Štaka ili Judith Kerr u romanu Kako je Hitler ukrao ružičastog kunića niti većina drugih autora, koji su svoje djetinjstvo proveli u ratu odnosno poslijeratnim godinama, nije spominjalo autobiografsku pozadinu svojih književnih uradaka. "Početkom 90-ih godina" – tvrdi Hans-Heino Ewers – "došlo je do promjene. Danas postoji cijeli niz naslova koji reflektiraju odnos prema vlastitim sjećanjima. Htio bih ovdje spomenuti roman spisateljice Mirijam Pressler Vrijeme usnulih lavova. Tu je riječ o unuci koja je otkrila krivnju djede u doba nacističke diktature, ali je istovremeno naišla i na ogromne strukture prešućivanja u obitelji, što je izazvalo brojne konflikte. Cilj više nije doživljajno ili živo prepričavanje samih događaja, nego i detalja o tome tko je od vlastite obitelji sudjelovao u tim događajima i kakav je odnos prema tim povijesnim zbivanjima u svakodnevnome sjećanju i u svakodnevnoj komunikaciji."

Mirjam Pressler pita se naposlijetku u romanu Vrijeme usnulih lavova, što za nadolazeće generacije znači spoznaja o krivnjom natopljenoj upletenosti vlastitih djedova i pradjedova u zločine nacionalsocijalizma. I dok se, dakle, s jedne strane uspostavlja most između povijesti i naše sadašnjice, dotle autori knjiga za djecu i mladež s tematikom povijesti vremena sve više odstupaju od prešutnog sporazuma da čitatelje ne treba opterećivati jadom.

"Sjetite se samo knjige Putovanje u kolovozu, koja je postala klasikom. U njoj je holokaust produljen sve do koncentracijskog logora. Niti smrt u plinskoj komori nije izostavljena, tako da na tom području od kraja 80-ih godina u književnosti za djecu i mladež zapravo više ne poznajemo ustuk ili suzdržanost", kaže Ewers.

Naravno da mladež na njemačkom tržištu od pojave Dnevnika Anne Frank može naći i druge knjige iz perspektive žrtve. "Takt nam nalaže" – tvrdi Hans-Heino Ewers – "da uglavnom uzimamo prijevode s holandskoga ili hebrejskoga. Zajedno s djelima njemačkih pisaca one nam posreduju bogato raščlanjenu sliku nacionalsocijalizma, 2. svjetkog rata, progona Židova, genocida, otpora i protjerivanja."