"Hoću natrag moju bebu!"

Gerhard Menn, jedan od dušobrižnika berlinske bolnice Waldfriede odlično zna da ima bezbroj razloga zašto neka trudna žena i djevojka ne želi ili je uvjerena da ne može zadržati dijete koje nosi. "Neke žene koje nam dolaze u bolnicu se srame što su trudne. Ako dolaze iz muslimanskih obitelji, tu je čak i opasnost od 'ubojstva iz časti'. Kod nekih je problem i obiteljskog nasilja, neke su bile silovane."

Svim takvim trudnicama je jedno zajedničko: "One ne žele da itko, pa ni država, zna da su u drugom stanju. To niti s ovakvim tajnim porodom ne može funkcionirati, ali ih onda ja pokušam uvjeriti da su potpuno zaštićene."

Bilo je mnogo rasprava dok ovaj zakon nije donesen 2014. godine. Pogotovo Crkve - posebno katolička, ali i protestantska - su se zalagale da se za trudnice nađe neki "treći put" između poroda, možda u tko zna kakvim teškim obiteljskim ili osobnim okolnostima, i pobačaja.

Tim zakonom je osnovana služba kojoj se žene i djevojke u neželjenoj trudnoći mogu obratiti 24 sata dnevno, svih sedam dana u tjednu. Tamo one bivaju upućene na najbližu povjerljivu savjetnicu ili savjetnika koji imaju pravo uskratiti izjavu o identitetu trudnice čak i pod zakletvom pred sudom. Ti savjetnici se onda brinu da trudnica bude primjereno liječnički zbrinuta, opet bez otkrivanja njezinog identiteta.

Dobar zakon - skromnih rezultata

Tek kad se dijete rodi, ime majke se ipak stavlja u zatvorenu omotnicu. Njezin sadržaj može otkriti samo jedna osoba: anonimno rođeno dijete. Kada navrši 16 godina sudskim putem može saznati tko joj je doista prava mama. Naravno, ako to želi.

Zakon se ne čini lošim, ali brojke pokazuju mnogo tužniju sliku. Službeni broj pobačaja i prekida trudnoće u Njemačkoj se već duže smanjuje - 2004. je bilo 129.650 abortusa, ali i prošle godine ih je bilo oko 99 tisuća. Bečki ginekolog Christian Fiala povrh toga tvrdi da te službene brojke možemo zaboraviti: ginekolozi bi u svojim ordinacijama trebali javiti svaki slučaj pobačaja, ali to nipošto ne znači da to doista i čine. Pogotovo ako nije baš sve po zakonu: pogrešno je čak i tvrditi da u ovoj zemlji postoji nekakvo pravo na pobačaj. On se - pravno i također krivično - tek dopušta u određenim okolnostima. Ali sve to provjeriti je gotovo nemoguće.

Njegova procjena jest da je broj pobačaja u Njemačkoj otprilike tri puta veći od službenog.

Pa ako je samo jedna beba...

Naspram te velike brojke prekida trudnoće, stoji ravno 335 slučajeva anonimnih poroda rođenja u sve ove tri godine, dakle jedva više od stotinjak na godinu. Dušobrižnik berlinske bolnice ipak tvrdi da je taj zakon o anonimnom rođenju dobar i koristan, bez obzira koliko djece je na taj način spašeno: "Mogu vam pokazati pismo koje sam nedavno dobio od jedne žene koja je tako rodila prije dvije godine. Čak i poslije poroda se ponašala drugačije od drugih majki. Ostala je u bolnici duže nego što je trebala i provodila je čitavo vrijeme njegujući svoju bebu i grleći je. Na koncu je otišla, a beba je dana na usvajanje."

Ali to nije bio kraj, kaže nam pastor Gerhard Menn: "I kad je otišla iz bolnice, zvala me je telefonom svaki dan da pita kako je bebi i rekao sam joj da ju je usvojila jedna obitelj. Tjedan dana kasnije me opet nazvala i rekla; 'Konačno sam priznala sve svojim roditeljima i razgovarala sam sa svojim svećenikom. Želim moju bebu natrag.' Tako je već sljedećeg dana otišla sa svojim ocem obitelji koja je usvojila dijete. To je bio vrlo emocionalan susret, ali je dobila svoju bebu nazad. Mogu vam pokazati sliku koju mi je poslala - jedna mala, živahna curica i jedna sretna samostalna mama."

Barem je tu i liječnik

Zapravo se upravo ta berlinska bolnica još od godine 2000. odvažila i na eksperiment koji je i u drugim gradovima prethodio ovom tajnom rođenju: postavljena je "anonimna kolijevka", stakleni pretinac na zidu bolnice gdje je moguće ostaviti već rođeno dijete. I to je već napredak, osobito u želji da se pomogne onim ženama koje u svom očaju već razmišljaju i o čedomorstvu.  Ali udruge za zaštitu žena i trudnica su oštro napadale takvu praksu. Jer to je opet značilo da su te žene negdje rodile potpuno "na crno", tko zna u kakvim higijenskim i zdravstvenim okolnostima koje su mogle biti opasne i za majku i za čedo.

Anonimni porod je ipak bolji, mišljenja je i Katharina Jeschke iz udruge njemačkih babica. "On osigurava da žene dobiju liječničku i psihološku pomoć za vrijeme trudnoće, prilikom rođenja i neposredno nakon njega. A pomaže i bolnicama i babicama u sivoj zakonskoj zoni gdje su i prije ovog zakona žene željele ostati anonimne."

Skromne brojke takvih rođenja ova babica objašnjava i drugim argumentima: "Ima čitav niz različitih kriza u koje može zapasti žena i trudnica. Normalno da očekujemo da je neka žena sposobna zatražiti pomoć od odgovarajuće institucije, ali vidimo da nisu sve žene sposobne za tako nešto. Tako se onda i događa da bebe budu ostavljene na nekom napuštenom mjestu ili da polože bebu u 'anonimnu kolijevku'. Želimo pomoći tim ženama koje su i emocionalno u posebnom stanju."

Hladne glave razmisliti o pomoći

Bez obzira na brojke, i njemačka vlada smatra da je ovaj zakon dobar i koristan: "To je dobro rješenje i za majku i za dijete", izjavila je i njemačka ministrica za žene i obitelj Katarina Barley. "Oboje primaju liječničku skrb tijekom rođenja, a kasnije se ipak može otkriti porijeklo djeteta."

No onda tu uvijek ostaje problem da je ipak malo trudnica koje u posljednjim mjesecima mogu još uvijek skrivati svoju trudnoću da bi tajni porod uopće imao smisla. A u pokušajima da se pomogne ženama u neželjenoj trudnoći nipošto ne pomažu ni gorljive rasprave o potpunoj zabrani pobačaja.