Hitlerov mit o autocesti
6. kolovoza 2012
Adolf Hitler snažno zabija lopatu u pijesak. Oko njega gužvaju se vojnici, a netko od njih fotoaparatom slika "Führera" kako otvara radove na još jednoj dionici autoceste. Bio je to tipičan prizor na slikama kojih je u 30-tim godinama prošlog stoljeća bilo po cijeloj zemlji, osobito tamo gdje su se gradili kraći dijelovi autocesta tzv. Trećeg Reicha.
Ta je predstava imala samo jednu svrhu: vijest o građevinskim djelatnostima vladajućih trebala je doprijeti do svih građana Njemačke. Zabijanja lopate bilo je posvuda, a po završetku radova zasebno se obilježavalo i otvorenje dionica.
Hitler otkriva autocestu
Bio je to neobičan preokret, jer je samo nekoliko godina prije velik dio Nacionalsocijalističke stranke (NSDAP) zajedno s Komunističkom partijom sabotirao gradnju takozvanih "Nur-Autostraßen", pista od betonskih blokova koje su bile prve prometnice namijenjene isključivo automobilskom prometu. Nacisti su smatrali da će autoceste služiti samo interesima "bogatih aristokrata i krupnih židovskih kapitalista" pa su se tako držali podalje od političkih pregovora o njihovom financiranju. Tek kad je Hitler 1933. godine došao na vlast, nacisti su shvatili da bi autoceste mogli iskoristiti za ostvarenje svojih ciljeva.
Zbog ekonomske krize i nedostatka kapitala izgradnja mreže autocesta u Njemačkoj je do 1929. godine bila neuspješna. Zemlja je bila pogođena masovnom nezaposlenošću, hiperinflacijom i morala je plaćati reparacije iz 1. Svjetskog rata. Jedino je tadašnji gradonačelnik Kölna Konrad Adenauer 1932. uspio izgraditi i financirati prvu autocestu bez križanja između Kölna i Bonna: današnju autocestu A 555. Njezina duljina u ono je vrijeme iznosila 20 kilometara, a maksimalna dozvoljena brzina bila je 120 km/h. Ipak, većina ondašnjih automobila jedva je postizala brzinu od 60 km/h. Područje oko Kölna tada je slovilo kao najprometnije. Samo pola godine nakon otvorenja, nacisti su je degradirali u cestu kako bi njima pripao naslov graditelja prve autoceste u Njemačkoj.
Hitler je u svemu imao prste
Inače, industrijalci-ljubitelji automobila i utjecajni građani udružili su se još 1909. godine zalažući se za izgradnju ceste koja bi omogućila vožnju automobilom bez prašine, blata, konjskih zaprega i pješaka. Radovi na "Automobil-Verkehrs- und Übungsstraße" ("Cesta za automobilski promet i vježbu") – skraćeno AVUS – počeli su 1913. Umjesto predviđenih 17, novaca je na kraju bilo dovoljno samo za 10 kilometara ceste koja je počinjala na ulazu u Berlin. Radove je prekinuo Prvi svjetski rat, a cesta je nakon 1921. služila uglavnom za testiranje sve bržih sportskih automobila i automobilske utrke. Jedna udruga koja je osnovana 1926. godine zalagala se za izgradnju ceste koja bi prolazila kroz Njemačku, točnije rečeno od Hamburga preko Frankfurta do Basela - inicijativa „HaFraBa“. Ideja je isprva naišla na otpor nacista, a nakon Hitlerovog dolaska na vlast planovi inicijative djelomično su preuzeti – ime udruge promijenjeno je u "Društvo za pripremu autocesta Njemačkog Carstva"
Povećanje mobilnosti narodne zajednice
Povjesničari danas kažu kako se Hitler samo priključio pokretu rastuće mobilnosti koju se dalo naslutiti na globalnoj razini. Ipak, prepoznao je priliku da jednim naizgled besmislenim projektom zavede cijelu naciju i preuzme vlast. Jer, jedno je bilo jasno: samo rijetki Nijemci mogli su si u ono vrijeme priuštiti osobni automobil zbog kojeg bi koristili autoceste. Stoga je nacistička propaganda narodu obećala mobilnost. Govorili su kako neće moći putovati samo imućni, nego svi stanovnici. I tako se rodio "Volkswagen" ("Narodno vozilo"). Osim toga, nacionalni željeznički prijevoznik tzv. Trećeg Raeicha na pritisak Hitlera je na prvim dionicama autoceste morao odmah uvesti autobusni prijevoz.
Hitler je naredio da se godišnje mora izgraditi 1000 kilometara autoceste. Godine 1934. najavio je početak "radne bitke" i obećao da će smanjiti visoku stopu nezaposlenosti. Izgradnja autocesta trebala je otvoriti najmanje 600.000 radnih mjesta, no na kraju je ukupno bilo jedva 120.000 radnika opremljenih lopatama i pijucima. Radove su obilježili bolesti, smrt, glad, bijeda i štrajkovi čiji su predvodnici strpani u koncentracijske logore. Javnost o ovome nije ništa znala.
Mit o autocesti
Narednih godina došlo je do procvata vojne industrije u kojoj je velik broj ljudi našao posao. To je bio razlog pada nezaposlenosti, ne gradnja autocesta. U vrijeme 2. svjetskog rata autoceste su pod prisilom gradili i židovski logoraši te ostali zatočenici. Do 1941. godine izgrađeno je tek 3.800 kilometara, a između 1941. i 1942. radovi su čak u potpunosti obustavljeni. Od jeseni 1943. njima su se zbog slabog prometa smjeli koristiti i biciklisti.
Nacistička propaganda mit o autocestama njegovala je godinama, a pritom je još bila i uspješna. Tako mnoge snimke i fotografije prikazuju radove iako su oni već odavno bili obustavljeni. Slike radnika na autocestama urezale su se u pamćenje jedne čitave generacije Nijemaca. Nacisti su svoj cilj ostvarili.