Hendikepirani, zlostavljani, zaboravljeni

U zabačenim krajevima bugarske provincije domovi za napuštenu ili hendikepiranu djecu su česta pojava. Jedan od takvih domova je i "Nada" u selu Tarnava. Daleko od bilo kojeg većeg grada ovdje je smješteno 20 djece. Neka od njih pohađaju seosku školu, ali svi se moraju zadovoljiti s onim što imaju. A to i nije baš mnogo. Pritom ovaj dom još spada među bolje. Ovu djecu roditelji su napustili odmah nakon rođenja. To je praksa još od vremena komunizma, kaže Krasimir Perkov, jedini od voditelja ovakvih domova koji je bio spreman odgovarati na novinarska pitanja. Protiv njega je zbog toga pokrenut disciplinski postupak.

Pregradni zidovi u spavaonicama su donacija njemačkog veleposlanstva. Inače se od ulaska Bugarske u Europsku uniju nije mnogo toga promijenilo, žali se oprezno direktor. "Ovo je jedan od najmanjih domova u Bugarskoj. U ostalima živi i po 150 djece. I to u jednako velikom prostoru i uz istu financijsku potporu. I kako da onda svako dijete dođe na svoje? Moja želja je da se domovi raspuste, a djeca rasporede u manje stambene zajednice", priča on.

Uvjeti nedostojni čovjeka

U većini bugarskih domova vladaju uvjeti nedostojni čovjeka. To je već prije tri godine dokumentirala jedna britanska televizijska ekipa. No ni nakon toga se nije promijenilo ništa. Sada je izišlo na vidjelo da je u posljednjih deset godina 238 hendikepirane djece u okrilju države umrlo: izgladnjelo, zlostavljano i zaboravljeno od sviju.

Da je ova stravična istina uopće objelodanjena treba zahvaliti bugarskoj aktivistici za ljudska prava, Margariti Elievoj. Ona je mjesecima zajedno sa suradnicima obilazila domove diljem Bugarske i kopala po arhivima. U međuvremenu je pokrenuto 180 istražnih postupaka, prve optužbe bi trebale uslijediti uskoro. Državno odvjetništvo je svjesno da rasvjetljivanje ovog skandala nema samo pravnu dimenziju. "Radi se i o tome da se promjeni stav prema hendikepiranoj djeci. To su najslabiji, najranjiviji članovi društva. I stoga svi mi, država i građanske inicijative, moramo djelovati zajednički," kaže Galina Toneva, zamjenica glavnog državnog odvjetnika.

Vlasti sada po prvi put reagiraju na uvjete u domovima za hendikepiranu djecu, iako je njihovo stanje poznato već odavno. Borci za ljudska prava poput Margarite Elieve iz Helsinškog odbora traže odlučne korake: "Počinitelji nedjela i odgovorni u ovim domovima su dosad mogli biti sigurni od progona. No sada državno odvjetništvo pokazuje da više neće trpjeti da djeca postaju žrtve samo zbog toga jer su henidkepirana ili žive daleko od očiju svijeta."

Zid ravnodušnosti i šutnje

Tijekom istraživanja borci za ljudska prava često nailaze na zid ravnodušnosti i šutnje. Liječnici i odgajatelji su mirno promatrali kako djeca umiru, a roditelji nisu zapravo htjeli niti čuti što se s njihovom djecom događa. Mnogi to ne žele ni danas. Margarita Elieva upozorava da je trenutno u životnoj opasnosti, i to zbog gladi, 103 hedikepirane djece za koje se zna gdje se nalaze. "Ona će umrijeti možda već danas, sutra ili prekosutra. To mora prestati, i to odmah“, traži Elieva.

Protjerani su iza visokih ograda, negdje u zabiti. Godinama sudbina ove djece nije zanimala nikoga. Mnogi, poput direktora doma "Nada" Krasimira Petkova, smatraju da je potrebna pomoć iz inozemstva. "U bugarsku državu više ne polažem nadu", kaže on. No još više od novca, djeci u bugarskim domovima je potrebna briga njihovih sugrađana.

Autor: Gunnar Köhne/ Dunja Dragojević

Odg. urednica: Marijana Ljubičić