Govor mržnje u Hrvatskoj - Drugo lice javne riječi

Govor mržnje, naročito onaj na internetu, posljednjih je dana opet značajna tema u hrvatskom javnom prostoru. No povod za takvu senzibilnost prvenstveno je bila burna reakcija vlasti na pozadinu oružanog terorističkog napada na Markovu trgu u Zagrebu prošli tjedan. Ugroženima su se tada prvi put osjetili i predstavnici najviših državnih tijela. Procijenjeno je da su na taj čin utjecale i pojedine objave na društvenim mrežama ili u komentarima ispod elektroničko-medijskih članaka.

„Možda će zabrinutost vlasti konačno donijeti kvalitetniji pristup rješavanju takvih problema“, rekla nam je Cvijeta Senta, voditeljica Centra za mirovne studije, nevladine udruge koja se godinama bavi problematikom govora mržnje, uz neke druge slične organizacije, npr. Kuću ljudskih prava i GONG. Ipak, ona napominje da određena podloga za aktivno djelovanje na ovu pojavu već postoji, mada se uglavnom ne koristi.

I genocid nad Židovima otpočeo je govorom mržnje

Primjerice, same velike internetske društvene mreže regulirane su prema svojim unutarnji standardima, tj. kodeksima ponašanja koje su zajednički donijele ili prihvatile. Facebook i Twitter, recimo, uklanjanju sadržaj koji potiče na nasilje i mržnju.

S jedne strane djeluju algoritmi koji lociraju takve slučajeve, s druge korisnici koji ih prijavljuju. „Istina je da samoregulacija predstavlja koristan alat za uklanjanje opasnog sadržaja, ali on ne uključuje suštinsku borbu protiv govora mržnje koji ostavlja posljedice na njime ciljane manjine ili ranjive skupine“, kazala je Senta, dodajući kako najteže ispade te vrste treba službeno goniti i sankcionirati.

„Dodatna dimenzija jest osvještavanje konteksta i posljedica. Analogija se može činiti pretjeranom", nastavila je ona, „ali i genocid nad Židovima u Drugom svjetskom ratu je započeo – govorom mržnje. A kod nas je to najčešće revizionistički govor koji po nekog također može imati fatalne posljedice.“

Analiza je nemoguća bez uređenijih statistika

Hrvatska zakonska regulativa već ima nekoliko uporišta za obračun s internetskim pozivima „slobodnih strijelaca" ili udruženih grupacija na nasilje i mržnju. Tu su Zakon o suzbijanju diskriminacije, prekršajne odredbe protiv kršenja javnog reda i mira, Zakon o elektroničkim medijima – članak 12, a na kraju i Kazneni zakon, kao zadnja mogućnost. Kod organiziranja efikasnijeg, sustavnog pristupa rješavanju ovog problema, međutim, veliku poteškoću predstavlja nedostatak statističkih i drugih podataka o aktualnoj medijskoj praksi. Uslijed njihove raspršenosti i neuređenosti, otežana je i svaka potpunija analiza stanja od koje bi morao krenuti i program djelovanja, osobito preventivnog.

Jedna lanjska inicijativa Ministarstva pravosuđa u tom smjeru, upravo je zbog toga napuštena odmah po začetku. Inicijativu je preuzeo državni Ured za razvoj digitalnog društva, no dalje se nije znalo koja bi točno ustanova trebala biti nositelj realizacije programa. „I bolje da je to zamrlo, nego da je loše izvedeno. Treba nam kudikamo ozbiljniji pristup državnih institucija, jer nam je društvo očito veoma zapušteno. Nedostaje nam građanski odgoj o temeljnim ljudskim pravima, te svakako politička i medijska pismenost“, zaključila je Cvijeta Senta.

Poseban aspekt u cjelokupnom ovom kontekstu odnosi se na internetske news-medije, ili općeinformativne portale. Oni čitateljima najčešće dopuštaju komentiranje posredstvom društvenih mreža, što je i najlakše rješenje, da ne bi morali imati svoje moderatore i svoje postupke registriranja sudionika. Portali u pravilu financijski životare na rubu održivosti, i nemaju realne kapacitete za dodatne obaveze te vrste. A govorom mržnje se ističu i suprotstavljeni nogometni navijači i šovinisti raznih fela, pa je konkurencija prilično jaka.

Internetski komentari nisu jednoznačno dobri ili loši

„Teško da država može preuzeti funkciju kontrole nad takvim izgrednicima, s obzirom na količinu medijske produkcije i reakcija. Ona se mora pobrinuti za prevenciju, a u težim slučajevima za sankcije, jer su to dvije strane iste medalje. Ovo je možda prilika za to, zbog neposrednije motivacije, iako je prilike bilo i ranije“, riječi su voditeljice CMS-a.

Sličnom se efektu nada i Jelena Valentić, glavna urednica portala Telegram. „Sami komentari nisu jednoznačno dobra ili loša pojava, ali treba naglasiti da je medijima praktično nemoguće da ih u potpunosti moderiraju. Bez obzira što Zakon o medijima smatra uredništvo odgovornim za njih. Mi imamo preko 100 članaka dnevno, a na Telegramu je zaposleno oko 20 ljudi, i 200 novih bi nam trebalo samo za moderiranje", kaže ona.

„Ekstremne oblike govora mržnje nastojimo spriječiti u realnom vremenu, dok nismo u stanju lako ni uočiti npr. komentar pod nekim starim člankom. No zbog svega toga poduzeli smo i jedan korak u smjeru prevencije, time što komentari kod nas više nisu izloženi 'na prvu', odmah ispod članka, nego je nužan još jedan klik. To se pokazalo dobrom idejom. Nema više toliko komentara, kao ni usputnih, površnih reakcija, pa ni govora mržnje. Izgubili smo dio klikova koji nam znače opstanak, doduše, ali drukčije nije išlo“, konstatirala je Valentić.

Samoorganiziranje medijske struke uz veću aktivnost države

Ova urednica dodala je i da sama još nije sasvim načisto kako se uspješnije suprotstaviti govoru mržnje na internetu. Nije to baš nitko siguran, ako ćemo pravo, ni šire u svijetu. No ovih dana su Hrvatsko novinarsko društvo i Sindikat novinara Hrvatske počeli organizirati samu medijsku struku oko rasprave koja bi ukazala na bolje metode borbe protiv te pošasti.

Aktivirala se i država, kao što smo već naveli, ali tek nakon buđenja straha među vlastodršcima. Nažalost, govora mržnje na koji se vlasti nisu obazirale, bilo je u jednakoj mjeri i puno prije rečenog napada na Markovu trgu. Zbog toga se dio iste prakse nastavio i nakon tog događaja, uz pohvale napadaču. Najavljeno ad hoc postroženje zakonske regulative u tom smjeru neće biti dovoljno, a pogotovo ako bude štitilo primarno one ionako najzaštićenije. Demokracija i pravo javnog izražavanja ipak nije tako jednostavno pitanje da bi ga se moglo obnoć riješiti ukazima bez sustavnog i napornog društvenog rada.