Gorka brčanska istina

Oblačno je bilo 8. svibnja u Brčkom. Poneka kišna kap nije spriječila obilježavanje Dana logoraša, a onda se razvedrilo. Opet sunce iznad Save, iznad mosta koji vodi u Europu. Iznad grada koji je pozitivni primjer suživota u današnjoj Bosni i Hercegovini. U Luci su na nekoliko sati zaustavljeni svakodnevni poslovi.

Ovo mjesto mora opominjati

U spomen-sobi je mračno. Svijetle samo svjedočanstva zločina. Svijetli istina. "Ovo je najbolnije mjesto koje mora opominjati. Srce mi se kida kada vidim ove fotografije ubijenih. Ovo je najveća gorčina koja je obilježila živote mnogih, ali živjeti se mora zbog djece, zbog novih generacija," riječi su Ajke Karić. Njen suprug Avdo jedan je od nekoliko stotina ljudi koji su 1992. godine ubijeni u Luci. Fatiha (prva molitva iz Kurana) i uspomena za ubijene i suze na licima najbližih.

Ovdje su i političari, uglednici, građani, bivši logoraši i predstavnici nevladinih organizacija. U nekadašnjem logoru sada su slobodni, ponosni ljudi. "Ovdje osjetim sram zbog onoga što se dogodilo. Kao društvo smo zakazali i ostavili žrtvama da opet proživljavaju svoje tegobe, da se bore i sami naprave ovaj muzej koji će biti mjesto bolnog sjećanja. Ovo društvo neće biti bolje sve dok mladi ljudi u ovoj zemlji ne budu učili i upoznavali se s ovakvim mjestima na objektivan i istinit način," kaže Aleksandra Letić iz Helsinškog odbora za ljudska prava u Republici Srpskoj.

Nema pravde

Amir Didić dva mjeseca je proveo u logoru Luka, a potom je premješten u logor Batković kod Bijeljine. Dvadeset i dvije godine poslije, ožiljci i dalje bole. "Ovdje sam doživio poniženje, maltretiranje, udaranje. I danas na ulici viđam ljude koji su nam to radili. Neki su odslužili, uglavnom male kazne, ali mnogima nije ni suđeno. Nelagodno se osjećamo mi koji smo sve to preživjeli. Nema pravde. Brčko danas nije jedinstveni grad nego podijeljen. Nema ovdje previše Bosne i Hercegovine, a pogotovo smo zapostavljeni od Federacije BiH. Najmanje je ovdje Federacije, sve je uglavnom u znaku Republike Srpske," kaže Didić.

Dubravko Radić ima 47 godina. Četiri puta je privođen u Luku, a potom je tri mjeseca proveo u logoru Batković, odakle je razmijenjen. Bivši je logoraš i demobilizirani branitelj BiH. U logoru tučen i ponižavan, u ratu ranjavan, u miru ni do danas nije zaposlen. Uporno pokušava opstati u svom Brčkom. "Nema posla, nema pomoći, nema ništa. Mnogi od nas ovdje imaju iste probleme kao ja. Što se tiče izgleda, uređenosti, Brčko je bolje i ljepše nego nekada, ali pronaći posao je najveći problem. Što je najgore, pravda ovdje nije stigla, niti će stići. Mnogi koji su činili zločine hodaju slobodni, što je loša poruka budućim generacijama," zaključuje Radić.

Tužitelji ne rade svoj posao

Političari u Brčkom su se dogovorili i odobrili otvaranje Muzeja logoraša, ali tužitelji ne rade svoj posao, tvrdi Fadil Redžić, predsjednik Udruge logoraša Brčko Distrikta. Kako kaže, kao oficir bivše JNA zarobljen je 8. svibnja 1992. godine. Nakon golgote logora oštećen mu je vid, ali u traganju za pravdom ne posustaje. "Bio sam i Haški svjedok i time se, kao čovjek, ponosim. Apeliram na sve logoraše da daju svoj doprinos svjedočenjima kako bi se zločinci, bez obzira kojoj strani pripadali, stavili iza brave. No, mi bivši logoraši nismo zadovoljni Tužiteljstvom Brčko Distrikta, ali ni Tužiteljstvom BiH. Niko od policijskih i vojnih službenika, odgovornih za zločine počinjene u Brčkom, do sada nije odgovarao. Na ulicama Brčkog srećem ljude koji su činili zločine. U ovom Tužiteljstvu je devet predmeta pod haškom oznakom A, što znači da se osumnjičeni mogu uhititi ovog trenutka. Do danas ti ljudi nisu uhićeni," tvrdi Redžić.

Za suživot i toleranciju

Gradonačelnik Brčko Distrikta Anto Domić ističe da je Brčko Distrikt multietnička zajednica koja je utemeljena na toleranciji i suživotu tri konstitutivna naroda i ostalih nacionalnih manjina. "Brčko Distrikt kao kondominij dva entiteta prvi je u BiH napravio ovakvu spomen-sobu. Mi u administraciji Distrikta želimo širiti pozitivne ideje, ali traženje istine i proučavanje povijesti ne smije se ignorirati. Da bismo mogli graditi prosperitetan put moramo se međusobno i poštovati. Kako bismo imali puno poštovanje, moramo svoju povijest dobro poznavati i sve ono što je bilo loše na ispravan način predstaviti, te iz svega toga izvući pouke," kazao je Domić.

Jasmin Mešković, predsjednik Saveza logoraša BiH, ističe kako je spomen-soba posvećena svim logorašima BiH, bez obzira na nacionalnu, vjersku, spolnu ili neku drugu pripadnost. "Jesmo za suživot i toleranciju, ali želimo da istina 92-95 izađe na vidjelo. Brčko je primjer suživota i tolerancije, a Javno poduzeće Luka je jedina ustanova u BiH koja je dala prostor za ovakvu vrstu obilježavanja. Imali smo izuzetnu podršku Skupštine i Vlade Brčko Distrikta. Ipak, kompletan projekt smo realizirali vlastitim sredstvima i kapacitetima. Mi ćemo već sljedeće godine sličan muzej raditi u Sarajevu," kazao je Mešković i dodao: "Razni sudovi do sada su presudili 2.500 godina zatvora za zločine nad logorašima, a logoraša nema u Zakonu. Naše ključno opredjeljenje su istina i Zakon o pravima logoraša i mi od toga nećemo odustati."

Nema pomirenja bez odgovornosti

Sarajevsko Udruženje za društvena istraživanja i komunikaciju (UDIK) opet je bilo sa bivšim logorašima. Edvin Kanka Čudić, rodom Brčak, kaže da su jednosatnom šutnjom iskazali solidarnost i odali počast žrtvama. Podsjeća da je njegov otac Edhem prošao torturu Luke, a ubijen je u logoru Batković, 13. listopada 1992. godine.

"Dvadeset godina nakon rata razvijamo teoriju i praksu mira i traganja za istinom. S druge strane, mi smo još uvijek zajednica u nasilju, a ova spomen-soba je mjesto suočavanja s onim što se dogodilo," kaže Čudić. Ističe da odgovorni još uvijek izbjegavaju suočavanje sa istinom. "Na žalost, mi još uvijek vidimo da ulicama prolazi netko tko nam je ubio najmilije. To pokazuje i kako se ponaša vlast. Netko je ubijao i ta krivnja je individualna. Ali, netko je odgovoran za ono što se događalo, netko je to dozvolio, odobrio, možda planirao. Mi moramo oprostiti, ali ne smijemo zaboraviti. Na to podsjećamo našim mirovnim akcijama. Jer, ne možemo govoriti o procesu pomirenja bez odgovornosti. Ne smiju se zaboraviti zločini u ovom gradu i u ovoj državi," zaključuje Edvin Čudić.