Godinu dana „afere Snowden“

U tijeku je ugrađivanje sveobuhvatnog nadzora nad građanima u kanon zapadnih vrijednosti. Takav nadzor je ranije bio dio negativnih utopija, sada je važan čimbenik svakodnevice. To je samo jedna od pouka u proteklih godinu dana otkako je britanski Guardian objavio (5.6.2013.) prvo u nizu otkrića „odbjeglog američkog informanta“ Edwarda Snowdena. Bila je to vijest da američki telekomunikacijski koncern Verizon prenosi tajnoj službi NSA informacije o svim telefonskim pozivima u SAD-u kao i između SAD-a i drugih zemalja – i to na osnovi odluke tajnog suda.

Javnost nije još ni stigla oporaviti se od šoka izazvanog tim informacijama (zbog razmjera nadzora, ali i činjenice da o sudbini građana odlučuju tajni sudovi), a uslijedile su i druge šokantne vijesti: već sljedećeg dana Washington post i Gurdian su objavili da NSA i američka Federalna policija FBI imaju pristup serverima - pa samim tim i podacima o korisnicima usluga - tvrtki Google, Microsoft, Yahoo, Facebook i Apple. Tada je prvi put rečeno i da vlasti to rade u sklopu špijunskog programa Prisma uvedenog 2007. godine.

Spoznaje šokirale javnost

Uslijedio je čitav niz novih otkrića s nesagledivim posljedicama: u masovno špijuniranje građana je uključena i britanska tajna služba GCHQ koja je „prikopčana“ na podmorske prekooceanske telekomunikacijske kablove; na meti špijunaže su političari i institucije EU-a; NSA preko programa XKeyscore u realnom vremenu čita internet-pretrage, elektronsku poštu i prati praktično sve aktivnosti građana na internetu; u svemu sudjeluje i njemačka tajna služba BND koja prosljeđuje tražene informacije svojim američkim partnerima; NSA prisluškuje mobilni telefon njemačke kancelarke Angele Merkel i drugih njemačkih političara; NSA uz pomoć specijalnih programa može špijunirati privatna računala i ako ona nisu povezana s internetom; SAD koristi računalni program Quantum za industrijsko špijuniranje EU-a – spomenimo samo najvažnija otkrića…

Zašto je Edward Snowden otkrio medijima sve te informacije? „Ne želim živjeti u društvu koje radi tako nešto“, rekao je još prvih dana „afere“ i dodao: „bit ću zadovoljan ako savez tajnih zakona, nejednakog praštanja i neizbježnih izvršnih ovlasti, koji vlada svijetom koji volim, postane vidljiv – makar i samo na trenutak“. Nevladine organizacije, borci za ljudska prava i privatnu sferu te aktivisti za zaštitu podataka širom svijeta proglasili su Edwarda Snowdena ikonom borbe za bolji i humaniji svijet.

Mnogo toga je rečeno još prije 30 godina

Zanimljivo je da spomenuti aktivisti već godinama, pa i desetljećima, govore o problemima za koje je svijet tek sada „čuo od Edwarda Snowdena“. Ovaj američki informant, naime, nije prvi „insajder“ koji je opisao što se događa iza kulisa politike. On isto tako ni izdaleka nije prvi čovjek koji je upozoravao na opasnost uspostavljanja potpune kontrole nad građanima. Na pravo na privatnu sferu kao jednu od osnovnih pretpostavki slobode ukazivano je još mnogo godina prije njega.

Tako je, na primjer, još 1983. godine njemački Ustavni sud u poznatoj presudi o popisu građana naveo: „S pravom na informacijsko samoodređenje nije spojivo uređenje […] u kojem građani više ne znaju tko što kada i u kojoj prilici o njima zna. Onaj tko ne zna registriraju li se načini ponašanja koji odstupaju (od poželjnih) kao informacija koja se trajno skladišti, upotrebljava ili prosljeđuje, pokušat će da ne izazove pozornost takvim ponašanjem.“ Sud dalje navodi da tako osobe mogu da odustanu od sudjelovanja na skupovima ili u građanskim inicijativama o kojima se registriraju podaci – što znači da time odustaju i od svojih osnovnih prava.

Zataškavanje afere

Od ove presude do danas prošlo je 30 godina. I gle čuda: za čitavo to vrijeme je neprestano jačalo i razvijalo se upravo „uređenje u kojem građani više ne znaju tko što kada i u kojoj prilici o njima zna“ - iako je ono „nespojivo s pravom na informacijsko samoodređenje“ ljudi… Još manje uviđavni prema zahtjevima branitelja etike i ljudskih prava bili su zapadni političari koji su od izbijanja „afere Snowden“ uporno ignorirali zahtjeve da se nadzor nad građanima smanji – što pokazuje i najnovija inicijativa njemačke tajne službe BND koja je upravo (2.6.2014.) priopćila da se želi u potpunosti opremiti za nadziranje komunikacije na društvenim mrežama – u realnom vremenu.

Ponašanje njemačke vlade je od samog početka afere bilo sračunato na što potpunije zataškavanje ove afere, kao i na očuvanje što boljih odnosa s SAD-om: u ljeto 2013. godine američki predsjednik Barak Obama je posjetio Berlin pri čemu je u njegovim razgovorima s kancelarkom Angelom Merkel nadzor koji provodi NSA jedva i spomenut; kancelarka je zatim poslala tadašnjeg ministra unutarnjih poslova Hansa-Petera Friedricha u Washington gdje je on „dobio jamstva“ da će „stvari biti rasvijetljene“, a u kolovozu iste godine tadašnji savezni ministar za posebne zadatke Ronald Pofalla i službeno je proglasio aferu završenom.

„Usamljeni borac“

To nije zadovoljilo tri organizacije koje se bore za ljudska prava, zaštitu privatne sfere i podataka u Njemačkoj koje su početkom veljače 2014. glavnom državnom odvjetništvu podnijele kaznenu prijavu „protiv agenata američkih, britanskih i njemačkih tajnih službi i njihovih pretpostavljenih, kao i članova njemačke vlade – zbog masovnog nadzora koji provodi NSA te zbog zabranjene djelatnosti, povreda osobne i poslovne životne i tajne sfere“ kao i drugih djela. Poslije višemjesečne borbe s pritiscima koji su dolazili s raznih strana državni odvjetnik Harald Range je odlučio pokrenuti postupak – ali samo u vezi sa špijuniranjem telefona kancelarke Angele Merkel. Nadzor nad građanima neće biti predmet istrage.

Teško je procijeniti zašto je aktivizam Edwarda Snowdena tako usamljen. Vrlo je vjerojatno da među stotinama tisuća pripadnika i suradnika tajnih službi Snowden sigurno nije jedini koji je spreman iznijeti na svjetlo dana podatke o njihovoj prljavoj djelatnosti. I pored toga, druga moguća imena se ne spominju, niti „istraživačko novinarstvo“ traga za sličnim osobama koje bi iznijele nova svjedočenja. Tako je Snowden zapravo stiliziran kao usamljeni heroj borbe za građanska prava, a organizacije koje se bore za ta prava sa svojim istraživanjima, spoznajama i upozorenjima i dalje su marginalizirane kao teme mainstream-medija.

Tijekom godinu dana od izbijanja „afere Snowden“ ogorčenje građana zbog djelatnosti tajnih službi je u forumima vladajuće politike uglavnom ignorirano – a umjesto najava promjena koje bi građanima donijele zaštitu od sve većeg nadzora vlasti, prije svega u SAD-u, reagiraju prijetnjama (npr. zatvorom zbog „izdaje nacionalnih interesa“) uz istovremeno povećavanje obujma špijunaže i jačanje za to potrebne infrastrukture. „Veliki Brat“ je ostao nedodirljiv, a njegovi protivnici su – sve prozirniji.