Godina nade za mir na Bliskom istoku?

Izraelski premijer Ehud Olmert je za vrijeme oproštajnog posjeta kod američkog predsjednika Georgea Busha ustvrdio da je barem temeljna mirovna regulacija između Izraela i Palestinaca u najkraćem vremenu moguća. Rekao je da je sa svoje strane spreman na veće ustupke nego ijedan izraelski premijer prije njega te da stvar ovisi o palestinskom predsjedniku Mahmudu Abasu. I pozvao Busha da napravi pritisak na Abasa, kako bi ovaj još prije kraja godine pristao na načelni sporazum, detalje kojega bi kasnije trebalo izpregovarati. Primjerice, kako i kada će Izrael napustiti naselja na palestinskim područjima ili kako Palestinci namjeravaju obustaviti teror i nasilje.

I Bush i Olmert htjeli biti mirotvorci

Olmert je računao da je Bushu važno da prije smjene u Bijeloj kući Izraelci i Palestinci postignu mirovni sporazum, kako je bilo dogovoreno prije godinu dana u Annapolisu. A Olmert se pred kraj svoga mandata htio predstaviti kao mirotvorac. To je strategija koja teško da ima šansu na uspjeh. Previše su različite pozicije Izraelaca i Palestinaca, i jedni i drugi imaju previše unutarnjih problema, a i predsjednik Bush je preslab da bi posljednjih tjedana svoga predsjednikovanja postigao ono što nije uspio u posljednjih osam godina.

Tek ujesen 2007. je Bush, čini se, spoznao da bi napredak na Bliskom istoku možda pozitivno utjecao i na neke druge njegove probleme u regiji. Ali, konferencija u Annapolisu je bila više simbolična svečanost na kojoj su se dvije strane izjasnile za postizanje mira u roku od godinu dana.

Simbolično pokazivanje „dobre volje“

Da bi čovjek u to povjerovao, morao je biti velik optimist. Ubrzo se pokazalo da su prepreke veće nego volja. Izrael je nastavio politiku naseljavanja u Zapadnom Jordanu, nije ni pomišljao na uklanjanje granične ograde i pokušavao je puštanje nekoliko stotina od preko 10.000 palestinskih zatvorenika prikazati kao „gestu dobre volje“. Na palestinskoj strani se i dalje odvijala borba za vlast između Fataha predsjednika Mahmuda Abasa i Hamasa koji ima vlast u Pojasu Gaze, što je u pitanje dovodilo Abasovu pregovaračku pozciju.

Supersila SAD nije uspjela. Osvetilo se to što je predsjednik Bush za vrijeme čitave svoje vladavine otvoreno stajao na stranu Izraela i prokockao šansu da nastupi kao pošten posrednik.

Nadovezivanje na Clintonovu politiku

Otvoreno je hoće li Bushov nasljednik Barack Obama biti uspješniji. Pozivom na promjene on je stekao simpatije u arapskom svijetu, ali ih je istovremeno izgubio u Izraelu. U međuvremenu su, međutim, Arapi shvatili da ni Obama neće ići prema Izraelu kritičnim (a pogotovo ne neprijateljskim) smjerom.

Kao i svi dosadašnji američki predsjednici i Obama će osjećati obvezu jamčenja sigurnosti Izraela. Njegov manevarski prostor bit će dovoljno velik da nekim Izraelcima zadaje brige, primjerice glede otvorenosti prema Teheranu ili novom definiranju odnosa prema Hezbolahu i Hamasu. Dosadašnje Obamine personalne odluke ukazuju da će sadržajno nastaviti u Clintonovom stilu. Bill Clinton je na Bliskom istoku bio vrlo aktivan, ali isto tako i neuspješan. Ako njegova supruga Billary postane američka ministrica vanjskih poslova to bi moglo biti smetnja u potrazi za mirom. Jer, da bi na izborima za Senat dobila židovske glasove u New Yorku Hillary Clinton je zauzimala izričito pro-izraelsko stajalište.