Gdje su nestali jeruzalemski "Isusi"?

Nešto prije početka novog tisućljeća, 1999. godine, izraelska tajna služba Mosad osnovala je posebnu jedinicu pod nazivom „Hodanje po vodi“. Njezina je svrha bila zaštita Jeruzalema od atentata svih mogućih vrsta. No, za razliku od drugih postrojbi koje su se koncentrirale na „uobičajene“ teroriste, „Hodanje po vodi“ svoju je pozornost usmjerilo na jednu posebnu grupu – kršćanske fanatike, pojedince ili pak članove militantnih, kršćanskih sekti. Među njima je primjerice bilo 14 pripadnika sekte „Pogođeni kršćani“ iz američkoga grada Denvera koji su u to vrijeme bili u očekivanju apokalipse, smaka svijeta i povratka Mesije te koji su istodobno planirali i napad na džamiju Al Aksa na Brdu Hrama u Jeruzalemu. Mosad ih je uhitio i izbacio iz zemlje.

Isus, Majka Božja, sveti Petar

Međutim, drugi su ostali – hodočasnici zamotani u bijele haljine koji glasno pjevaju i mole, padaju u trans i u pravilu tvrde da su upravo oni osobno inkarnacija svetog Petra, Majke Božje, kralja Salomona i prije svega – Isusa. Simptomi koje pokazuju stručnjaci oduvijek nazivaju jeruzalemskim sindromom. Ovakvih je slučajeva upravo u godinama prije početka novog tisućljeća u Jeruzalemu bilo izuzetno mnogo. „Vlasti, policija, liječnici, svi smo bili u stanju pripravnosti“, kaže voditelj psihijatrijske klinike Kfar Šaul u Jeruzalemu, Gregory Katz. Prema nekim procjenama, u Jeruzalem je 2000. godine stiglo sveukupno četiri milijuna turista od koji je oko 400.000 pokazalo navedene mentalne, psihičke smetnje. No, očekivanja da će se ovaj trend nastaviti i dalje, ipak se nisu pokazala točnim. Naprotiv.

Naime, u posljednjih deset godina, broj osoba koje tijekom boravka u ovom gradu pokazuju simptome jeruzalemskog sindroma, nalazi se u stalnom padu. Čak niti tijekom uskrsnih blagdana njihov se broj ne povećava. „Posljednji put kada sam jednom „Isusu“ pružio ruku, dogodio se prije puno godina“, kaže Katz. Iako je to samo po sebi dobra vijest, za stručnjake koji istražuju ovaj sindrom to znači ujedno i kraj.

Uglavnom riječ o protestantima

Jair Bar-El je 1979. godine po prvi put zapisao i opisao simptome ovog mentalnog poremećaja. On je oboljele podijelio u tri kategorije. Tip 1 su oni koji su i prije dolaska u Jeruzalem bili psihički bolesnici, većinom oboljeli od nekog oblika šizofrenije. Tip 2 su oni koji su na osnovi svoje psihičke konstitucije bili “podobniji” da ih “zahvati” ovaj sindrom i koji su zapravo u Jeruzalem već stigli s nekom ludom idejom, dok su treću grupu sačinjavali naizgled potpuno zdravi, koji su tek u Jeruzalemu po prvi put doživjeli svoju psihotičnu epizodu, no koji su nakon šest dana tretmana u bolnici, ponovno se vratili u staro, normalno stanje. Ono što im je svima zajedničko je da su većinom bili muškarci iz zapadnih, industrijskih zemalja, uglavnom samci, niskog obrazovanja i da su svi uživali strogi, protestantski odgoj.

Internet uništio maštu

Od ova tri navedena tipa, znanstvenike je prije svega zanimao ovaj treći. “Mi smo prvenstveno željeli ustanoviti do koje mjere su osobe pogođene jeruzalemskim sindromom bile svjesne da pate od epizode ludila. Naime, nitko od njih nije u potpunosti izgubio razum, sa svakim se moglo normalno razgovarati, znali su kako se zovu. No, problem je u tome da nitko od njih, nakon povratka u “normalnost” više nije želio o tome govoriti. Oni se stide toga i ne žele se ničeg prisjećati”, kaže Katz sa žaljenjem pogotovo obzirom na činjenicu da ovakvih slučajeva ima sve manje te samim time vjerojatno neće biti moguće nastaviti istraživanja.

Razlog nestanka ovog simptoma je po njegovom mišljenju – internet. „Internet mijenja društvo u cjelini. On utječe na način naše komunikacije, ali i na naše osjećaje“, kaže Katz. On navodi kako većina oboljelih dolazi iz izuzetno religioznih obitelji i za koje je dolazak u Jeruzalem predstavljao ispunjenje jednog velikog sna.

„Oni su stvorili sasvim osobne predodžbe i slike o svetim mjestima, o atmosferi koja tamo vlada. No, kada su konačno stigli u Jeruzalem i shvatili da stvarnost u ovom gradu izgleda sasvim drugačije od njihovih predodžbi i očekivanja, to je kod njih izazvalo šok. Razlika između biblijskog nebeskog grada i zemaljskog grada u Izraelu je toliko velika da to nisu bili u stanju razraditi i oboljeli su od ovog sindroma pri čemu su često postali i opasni za okolinu. Međutim, danas u vrijeme interneta se svatko može informirati unaprijed, vidjeti slike i filmove o ovom gradu pa više nitko nije niti šokiran, a niti iznenađen“, objašnjava Katz.

Isus u škotskom kiltu

No, usprkos tome, Katz je uvjeren kako slučajevi Jeruzalemskog sindroma postoje još uvijek samo on nema sreće susresti ih. „Za njih se tada brinu njihove kršćanske zajednice i svećenici“, kaže on i predlaže da evangeličke crkve angažiraju stručnjake koji će se baviti istraživanjem ovog fenomena.

„To bi u svakom slučaju moglo biti interesantno“, kaže i evangelički svećenik Michael Wohlrab kojeg tu i tamo doista posjeti koji „Isus“ ili neki svetac. U centar Viktoria-Auguste u Jeruzalemu gdje on radi, često navrati jedan Nijemac iz pokrajine Saska. „On ima dugu kosu, sandale, nosi škotski kilt i tvrdi da je Isus. Ponekad navodi kako Mosad prisluškuje razgovore između njega i svećenika“, priča Wohlrab. A u takvim trenucima, kako kaže, uvijek ima osjećaj da se „nalazi u Jeruzalemu negdje između sna i jave“.