Gdje je granica između terora – i ludila?

Prvo u Bottropu, a onda i u Essenu je 50-godišnji Nijemac ciljano svojim automobilom napao skupinu ljudi koji su izgledali kao stranici. Andreas N. je u istražnom zatvoru i jasno je kako je počinjen zločin motiviran mržnjom prema strancima.

Ubrzo nakon počinjenog zločina je i pokrajinski ministar unutrašnjih poslova, Herbert Reul bio jasan: „Tu je postojala jasna namjera tog čovjeka ubiti što više stranaca". Ali makar tu jedva da ima razlike od terorističkog čina pripadnika ekstremne desnice, ministar ipak ne želi to nazvati „terorističkim napadom": počinitelj, inače primatelj socijalne pomoći, nema baš nikakvih dodira sa neonacistima. Ali, on jest psihički poremećena osoba koji izgleda da je u svom bolesnom umu onda prihvatio ideju kako su „za sve krivi stranci".

Gdje je - i postoji li uopće granica između psihičke i takve socijalne poremećenosti? Sociolog Matthias Quent je tu oprezan: tu se svakako radi o zločinu počinjenom na osnovu predrasuda i mržnje pa se tako i Andreas N. „ciljano okomio na određenu skupinu ljudi: People of Color, ne-bijele ljude koje je smatrao strancima", objašnjava direktor Instituta za demokraciju i civilno društvo u Jeni. Poruka tog zločina je jasna: u njegovoj glavi se stvorila ideja kako je „mnogo stranaca problem za Njemačku i to je odlučio riješiti. Tu je riječ o rasističkom činu koji ima političku pozadinu".

Rasizam je neminovno terorizam?

Upravo zato i neki političari poput Karamba Diaby (SPD) tu uopće ne žele činiti razliku: ako je zlodjelo rezultat rasizma, to ne može biti ništa drugo nego teroristički čin. No odgovor nije baš tako jednostavan, niti kad se radi o terorističkom napadu, niti kod ovog djela Andreasa N. Njemački mediji javljaju kako je njemu već odavno dijagnosticirana shizofrenija i kako je 2005. čak bio smješten u zatvoreni odio psihijatrijske bolnice.

Utoliko je i ovo slučaj koji samo potvrđuje mišljenje kriminologinje Britte Bannenberg: „Moja je teza, makar to nije dovoljno empirijski istraženo, kako su usamljeni teroristi i počinitelji suludih napada apsolutno slični". Tu je potpuno nevažno, je li motiv neonacistička ideologija ili islamistički ekstremizam: „počinitelj suludog napada mrzi čitav svijet i odbacuje biti dijelom našeg društva" – i to su jasni simptomi psihičkog poremećaja. Povrh toga, ti počinitelji u pravilu imaju veoma malen krug poznanika – ako ih uopće imaju i svoju komunikaciju uglavnom ostvaruju sa onima sličnim sebi na internetu.

Usamljeni u svojoj mržnji

„Što dakle oni čine: oni i u internetu traže stranice i forume gdje će još više ojačati svoju mržnju i odbijanje." Usamljeni pred ekranom računala tako oni nalaze potvrdu svog vlastitog poremećaja – i to onda lako može postati opasno.

Za Brittu Bannenberg je slučaj Andreasa N. po mnogo čemu tipičan. I kriminolozi i psiholozi su detaljno istražili baš svaki slučaj suludog napada koji se dogodio, bilo da je riječ o napadu bivšeg ili sadašnjeg učenika koji je pucao u školi, zaposlenika koji je napao svoje kolege... Kod odraslih počinitelja ima mnogo sličnosti i, kako kaže kriminologinja; „doista psihički zdrav nije nitko od njih".

„Preko trećine odraslih počinitelja takvih zločina pokazuju simptome veoma teške paranoidne shizofrenije koja onda i vodi da su napali nepoznate ljude", kaže Bannenberg. Istraživanje je pokazalo kako oni redom odbijaju i čak gaje mržnju prema  načelima našeg društva, a svoju mržnju onda usmjeravaju protiv posve određenih skupina, „bili to stranci, žene, kolege sa posla ili netko drugi u društvu". Psihički poremećaj u smislu shizofrenije je bolest percepcije stvarnosti i tako se lako može dogoditi povezanost sa ciljanom mržnjom na određene „neprijatelje". Kako tvrdi Britta Bannenberg, trećina počinitelja takvih djela pokazuje te patološke simptome.

Otvoriti oči

Povrh toga tu dolaze i osobe koje imaju druge poremećaje ličnosti: po mišljenju kriminologa, oni su možda nešto svjesniji o nedjelu kojeg čine, „ali su podjednako fanatično usmjereni u ideji spektakularnog ubojstva", misli stručnjakinja.

Naravno, problem je opet što oni jedva da imaju nekakvih socijalnih veza jer bi okolina u pravilu veoma brzo mogla primijetiti kako on mašta o nekakvom suludom napadu i kako je pun mržnje prema nekoj socijalnoj skupini. „Sve se to može vidjeti i više mjeseci prije zlodjela." U tom slučaju bi svakako trebalo to javiti policiji.

No u slučaju Andreasa N. se sad još jedino mogu utvrditi činjenice i ostaviti sudu odluku, u kojoj je mjeri počinitelj bio svjestan zločina kojeg je počinio i u kojoj mjeri je i u ovom slučaju terora to bilo „ludilo".