1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Gdje je granica između poštivanja i kršenja ljudskih prava?

30. ožujka 2009

Na ovogodišnjem šestom Festivalu filmova o ljudskim pravima u središtu stoji odnos politike i ljudskih prava. Čini se kako su teške i bolne teme popularne među brojnom hrvatskom publikom.

https://p.dw.com/p/HMZS
Kino s publikom
Festival želi odgovoriti na pitanje: na koji se način zemlje u svijetu nose s teškim pitanjima ljudskih prava?Foto: dpa

“Što je i kako funkcionira suvremena politika i zašto je političko djelovanje danas sinonim za korupciju, populizam i raspad sistema?“ - pitanje je koje su postavili organizatori šestog Festivala filmova o ljudskim pravima koji je prošli tjedna privukao mnogobrojnu i raznoliku publiku u zagrebačko kino Europa. Fokus ovogodišnjeg festivala bilo je pitanje odnosa politike i ljudskih prava, s naglaskom na iskustva ratnih zločina i genocida počinjenih u 20. stoljeću. U intervjuu za Deutsche Welle programski direktor festivala Petar Milat pojasnio je kako su ljudska prava postala važan dio političkog djelovanja, no na prijelazu stoljeća ta su prava postala i izlika za političko djelovanje, vojne intervencije i ratove, koji su doveli u pitanje samu koncepciju i ideju ljudskih prava.

DW: Kako ste artikulirali središnju temu šestog Festivala filmova o ljudskim pravima?

Petar Milat: Naša je namjera ove godine bila ponovno postaviti pitanje o odnosu između politike i ljudskih prava i pokazati da unatoč negativnom shvaćanju, da se u ime ljudskih prava krše ljudska prava, postoji i drugačiji način - da postoji nešto pozitivno i afirmativno što osigurava budućnost ljudskih prava

Koji su neki od primjeri te zamjene teza? Poznato je da je u politici jedno od osnovnih oružja zamjena teza, koji su konkretni primjeri korištenja odnosno iskorištavanja ljudskih prava u potpuno suprotne svrhe. Koji se od njih mogu povezati s filmovima koji su bili prikazani u sklopu programa HRFF-a?

Petar Milat
Petar MilatFoto: Petar Milat

Tu su možda najprimjereniji filmovi našeg ovogodišnjeg gosta, izraelskoga redatelja Eylana Sivana. Njegov film o istočnonjemačkoj tajnoj službi Stasi pokazuje kako je u ime ljubavi prema narodu zapravo vršena apsolutna kontrola tog naroda, kako se upravo u ime promicanja nečeg što je najbolje i najpozitivnije, zapravo svakodnevno vršilo nešto apsolutno kontradiktorno i negativno. S druge strane, interesantan je i film ’Građanin Havel' - primjer jednog vrhunskog disidenta i intelektualca kao što je Vaclav Havel koji je u trenutku NATO-ve intervencije na Kosovu 1999. bio među prvim zagovornicima te intervencije, koja je imala svoje opravdanje, ali je sigurno u nekim svojim oblicima dvojbena - po pitanju međunarodnog prava i po mnogim drugim pitanjima. To je, recimo, premijer koji pokazuje što se događa kada se najveći promicatelji ljudskih prava, osobe koje su utjelovljenje nečeg dobrog, postaju instrumenti represivnih postupaka.

Eylan Sivan je na zanimljiv način instrumentalizirao, pa i relativizirao i Holokaust i procese ratnim zločincima nakon 2. Svjetskog rat - zbog toga se i sukobio s izraelskim političkim establišmentom, čak je prozvan i mrziteljem Izraela. Sivan je sudjelovao i na festivalskom okruglom stolu o poziciji žrtve kao opravdanja za zločine. Kako je on komentirao sve složenije odnose politike i ljudskih prava?

Sivan pripada vrlo kritičnom dijelu izraelske inteligencije i diskusija u kojoj je sudjelovao bila je interesantna utoliko što je o nedavnim događajima u Gazi raspravljao s Žarkom Puhovskim, jednako istaknutim intelektualcem s jednog drugog područja. Ono u čemu su se obojica složili bila je teza da ne samo da ne postoji moralno, nego ni pravno, niti bilo kakvo drugo opravdanje da nekadašnja žrtva - u ovom slučaju rtva Holokausta, pa čak možda i arapskog terorizma - ima izliku za počinjene zločine. Sivan je to lucidno formulirao rekavši da je sama ideja osnivanja države Izrael zapravo bila pokušaj cionista da prekinu s dotadašnjom poviješću. U samoj ideji te države bila je ideja da se odvoje od te povijesti, pa čak i te nevjerojatne žrtve u drugom svjetskom ratu. Sivan je istaknuo i to da popustljiv stav međunarodne zajednice prema događanjima u Izraelu ili Palestini unazad 60 godina, nije uzrokovan samo osjećajem krivice zbog svega što se Židovima dogodilo u Europi u 20. stoljeću, već da je to prikriveni antisemitizam, jer se Židova riješilo.A kad su već tamo, s druge strane Mediterana, sad ih se pušta da rade to što rade.

Kada je riječ o odnosu međunarodne zajednice prema ratnim zločinima počinjenim u Hrvatskoj tijekom prve polovice 90-ih, tu nije bilo popustljivosti. Međunarodna zajednica natjerala je Hrvatsku da se suoči s ratnim zločinima iz Domovinskog rata. Kako je to lokalno nasljeđe obrađeno u sklopu programa festivala?

Eylan Sivan
Film izraelskog redatelja Eylana Sivana prikazuje kako je tanka linija između dobrih namjera i vršenja apsolutne kontroleFoto: Petar Milat

Mi smo unaprijed donijeli odluku da ćemo u filmskom programu zaobići područje bivše Jugoslavije i ratove 90-ih, jer smo željeli pokazati širu perspektivu - način na koji se u drugim dijelovima svijeta nosi s tim teškim i mučnim pitanjima, no ta smo pitanja o našoj sredini ostavili za govorni dio programa. Na prvoj festivalskoj diskusiji koju smo organizirali u suradnji s Dokumentom, organizacijom koja se bavi suočavanjem s ratnim zločinima, središnje je bilo pitanje položaja žrtve u suđenjima za ratne zločine. To nije samo tehničko pitanje, nije samo pitanje jesu li ta suđenja bila ispolitizirana ili nisu, nego i problem fascinacije počiniteljima. Iz perspektive opčinjenosti počiniteljima, pitamo se jesu li oni heroji ili zločinci. Fokusira se na perspektivu žrtava, ali ne tako da apsolutiziramo žrtve, nego da shvatimo, kao što je Žarko Puhovski rekao, da su žrtve bile žrtve naprosto zato što su bile slabije, a ne zato što su moralno bile bolje ili lošije.

Autor: Vid Mesarić

Odgovorna urednica: M. Ljubičić