"Gastarbajteri" u DDR-u: odbačeni i nepoželjni

Huong Trute je sitne građe. Žurno korača stepenicama prema svom malom restoranu u istočnonjemačkom gradiću Wernigerodeu. Na zidu visi jedna fotografija na kojoj je ova Vijetnamka s njemačkom kancelarkom Angelom Merkel. Fotografija je načinjena tijekom jedne rasprave o ulozi tzv. Ugovornih radnika koji su zapošljavani na području bivše Istočne Njemačke.

Izobrazba u bratskom DDR-u

Danas 62-godišnja Huong je 1976. iz Vijetnama došla na rad u DDR. Godinu dana nakon rata u svojoj domovini ovoj Vijetnamki se pružila prilika za stručnu izobrazbu u socijalističkoj Istočnoj Njemačkoj. "Odmah sam na to pristala, ali nisam znala što me čeka", kaže Huang Trute. U sklopu programa solidarnosti između dvije socijalističke zemlje, Huang je u Istočnoj Njemačkoj prvo završila stručnu školu za strojarske tehničare, a nakon toga i studiji inženjerske pedagogije.

Gosti iz dalekih zemalja su živjeli u odvojenim domovima i nisu imali previše kontakta s domaćim stanovništvom. No unatoč tomu su se Huong Trute i njezini zemljaci ovdje osjećali dobrodošlima. Susjedi su donosili cvijeće i voće u učenički dom.

Nakon završetka programa 1981. Vijetnamci su se morali vratiti kući. No DDR-u je nedostajalo stručnjaka zbog čega je sklopljen sporazum sVijetnamom i ostalim socijalističkim zemljama o zapošljavanju radnika u Istočnoj Njemačkoj. Tako se Huong Trute zajedno s još tisućama sunarodnjaka 1987. vratila u DDR.

Zahlađenje

No atmosfera se promijenila. "Ljudi su nas izbjegavali. U trgovini su nas prodavačice promatrale odbojno. Gledali su nas kao da smo došli iz džungle. Topla srdačnost je nestala", sjeća se Trute. Ona i njezine kolege u jednoj tvornici za preradu tekstila su se osjećali izolirano. Vlasti su im čak prijetile izgonom u slučaju da se previše miješaju s lokalnim stanovništvom. Integracija je bila potpuno nepoželjna.

Kada je 1989. pao Berlinski zid nikome nije bilo posve jasno kamo s ovim "Ugovornim radnicima". Nitko im ništa ne govori, nitko se o njima ne brine. Mnogi su preko noći izgubili posao, a time i krov nad glavom. Među istočnim "gastarbajterima" je zavladala panika. "Bila sam potpuno očajna. Nisam znala što se događa. Vladala je atmosfera Sudnjeg dana", prisjeća se Trute.

Sporazum o vraćanju

U idućim godinama vlada, sada ujedinjene Njemačke, se svim silama pokušava riješiti ugovornih radnika bivšeg DDR-a. U tu svrhu se sa zemljama porijekla u koje osim Vijetnama spadaju i Mozambik i Kuba, potpisuju sporazumi o vraćanju. Huong Trute kao i većina njezinih zemljaka ne želi natrag u tada još vrlo siromašni i nerazvijeni Vijetnam. Ona se udaje za jednog Nijemca i tako stječe pravo ostanka.

Mnogima se ova njezina odluka nije sviđala što joj je otvoreno davano do znanja. Nakon pada Zida je srela jednog liječnika kod kojeg je često odlazila kada je radila. I on joj je otvoreno rekao da više ovdje nije potrebna jer da DDR više ne postoji.

Sol u juhi jednog društva

Otvorena mržnja prema strancima na istoku Njemačke eksplodirala je 1992. u napadima na azilantske domove u Rostocku i Hoyerswerdi. Huong Trute je napade pratila na TV-u. "Moj suprug je plakao i ja sam mu tada rekla da bi za nas ovdje uskoro moglo postati neizdrživo i da ćemo možda morati napustiti zemlju", priča Trute.

Unatoč svemu ona ostaje u gradiću Wernigerode i otvara restoran s vijetnamskim i japanskim specijalitetima i osniva njemačko-vijetnamsko partnerstvo među gradovima preko kojeg organizira razmjenu stručnjaka između Vijetnama i Njemačke. I u međuvremenu se ovdje osjeća dobro.

No i dalje vidi neke sličnosti između vremena nakon pada Zida i danas. "Promatram razvoj događaja sa zabrinutošću, ali se nadam da će oni koji su mi dragi ostati u većini tako da ne postane opasno. To si želim od sveg srca. Mi stranci smo sol u juhi ovog društva", kaže. Svoju vijetnamsku putovnicu je zadržala. Za svaki slučaj.