Erdoganu se mora pokazati granice

Postoji jedna pouka koju znaju svi koji imaju posla s neugodnim kolegama na poslu: kolegu koji tiranizira druge ne možeš promijeniti, ali možeš promijeniti svoj odnos prema njemu.

U visokoj politici stvari se odvijaju na potpuno isti način. Zapad ne može promijeniti karakter Recepa Tayyipa Erdogana. Međutim, Zapad može, točnije, Berlin, Bruxelles i Washington moraju promijeniti svoje držanje prema Turskoj.

Erdogan nije drugi Hitler

Oporba u Turskoj predsjednika Erdogana već godinama smatra diktatorom. Ipak, upravo u Njemačkoj se treba oprezno postupati kada se koristi taj termin. Erdogan nije novi Hitler na rubu Europe. Rat koji turska vojska vodi protiv Kurda na istoku te zemlje, bez obzira koliko on grozan bio, ni u kojem slučaju se ne može uspoređivati sa sustavnim ubijanjem milijuna Židova tijekom Drugog svjetskog rata.

Erdoganov politički program se ne zasniva na ludoj ideji da uništi cijeli jedan narod. Njegov politički plan nije ni to da Tursku pretvori u drugi Iran. Erdogan u biti nije religiozan - on je suviše umiješan u korupciju da bi to bio. On koristi religiju jer ona koristi njemu. Erdoganov politički plan zasniva se na njemu samom.

Kurdi su iskorišteni kao paravan

Kada je preuzeo poziciju premijera Erdogan je kroz parlament progurao bezbroj demokratskih reformi i Tursku je približio Europi više nego ijedan drugi turski političar prije njega. S obzirom na sadašnji razvoj događaja, izgleda kao ironija povijesti činjenica da je upravo on snažno radio na procesu zbližavanja s Kurdima, te da ih je jednom čak nazvao i "braćom".

Danas se mora konstatirati: sve to vjerojatno nije bilo iz uvjerenja, nego je riječ o političkoj računici. Erdogan je preuzeo kontrolu nad politikom od vojske i na taj način uklonio sebi s puta najsnažnijeg "korektora" unutar političkog sustava Turske. Kurde je zloupotrijebio kako bi uz pomoć njihovih glasova pobijedio ultranacionaliste i kemaliste.

Erdogan želi preurediti Tursku i uvesti autoritarni predsjednički sustav. Na putu je da tu zemlju oblikuje po svojoj volji. Neuspjeli puč protiv njega u srpnju dao mu je konačni razlog da krene u otvoreni obračun protiv svog nekadašnjeg saveznika, propovjednika Fetullaha Gülena.

Ipak, on nije toliko svemoćan koliko se to čini na prvi pogled. Na svom putu od dna ka vrhu on je stvorio niz neprijatelja. Mnogi od skoro 80 milijuna Turaka ga ne podržavaju. Jedva polovica birača na prošlim izborima je svoj glas dalo vladajućoj stranci AKP.

Potrebna je "koalicija razumnih"

Ukoliko je vladama u Berlinu, Bruxellesu i Washingtonu doista stalo do demokratske, pluralističke Turske, onda se moraju okrenuti onim političkim snagama u toj zemlji koje su u stanju pobrinuti se za političku ravnotežu. A te snage postoje. Njih ima među oporbenjacima, među oporbenim medijima, na sveučilištima, među Kurdima, alevitima, pa čak i među samim religioznim sunitima u toj zemlji.

Baš kao i u uredu na poslu - i u politici se tiranima mogu pokazati granice. Sve što je za to potrebno je malo hrabrosti i volja razumnih da se ujedine. Jedno je jasno. Ukoliko se to ne dogodi, tiranin ne samo da će se osjećati vrlo moćnim, nego će to i biti.