"Elektrana" za proizvodnju elektronske muzike

Krajem šezdesetih godina, Ralf Hütter i Florian Schneider, tada studenti glazbene akademije, riješili su da mimo svih angloameričkih utjecaja pokušaju stvoriti novu njemačku glazbu. Krajem 1968. osnovali su bend „Organizacija“ i mnogo eksperimentirali s psihodeličnom glazbom. Dvije godine kasnije ova je grupa promjenila ime u „Kraftwerk“ – u prijevodu: „Elektrana“. Poslije različitih akustičkih psihodeličnih performansa, 1973. se odlučuju u potpunosti koristiti samo elektronske instrumente i time „proizvoditi“ samo elektronski zvuk melodija koje su postale dio povijesti, poznate kao: „Autobahn“; „Neonska svjetla“, „Model“, „Roboti“, „Brojevi“, „Čovjek-mašina“, „Radioaktivnost“, „Kompjuterski svijet“, ili „Glazba non-stop“…

Nakon što su neki od naslova grupe Kraftwerk dospjele na top-liste mnogih zemalja, među kojima i one u bivšoj Jugoslaviji ( ovdje su najveći uspjeh tijekom sedamdesetih godina imali „Kompjuterski svijet“ i „Neonska svjetla“), došlo je i vrijeme da promijene tijek povijesti suvremene glazbe. U tome je na neobičan način sudjelovao njujorški disk-džokej i glazbenik Afrika Bambata. Kratki izlet u Ameriku: Bambata 1982. zajedno s grupom „Soulsonic fors“ izvodi povijesnu pjesmu „Planet rock“ – pjesmu koja se smatra prvim repom, ali i pra-pretečom tehno glazbe. U ovu pjesmu on je „ugradio“ i jedan rif iz kompozicije Trans Europa ekspres grupe Kraftwerk.

Svojim putem

Upravo ovaj rif koje se čuje na kraju zapisa iz 1982. zainteresirao je par mladih američkih glazbenika, kao što su Derick Mai, Juan Atkins i Jeff Mills. Zvučao im je tajnovito i zanimljivo i poželjeli su saznati tko ga je stvorio. Priča ih je naravno, vodila ka grupi Kraftwerk – o kojoj su zatim mnogo saznali i čijim radom su se oduševili, riješivši da se i sami okušaju u komponiranju hipnotičkih ritmova i u stvaranju elektronskog zvuka. Tako je rođena tehno-glazba, odnosno, detroitska tehno-škola, koja je zajedno sa čikaškim tehno-zvukom postala pra-postojbina tehna. No, grupa Kraftwerk je išla svojim putem, ne uklapajući se niti u jedan pravac i stvarajući zvuk i teme koje su plijenile mase. U svakom od desetljeća su imali neku vrstu uspona u radu: osamdesetih godina bio je to koncept „električnog caffea“, a devedesetih je to bilo stvaranje zanosnih plesnih ritmova do kojih su došli obradom svog dotadašnjeg opusa.

O njima govori samo njihova glazba

2004. godine, kada su već duboko zakoračili u pedesete godine života, krenuli su na svjetsku turneju koja je predviđala 105 koncerata od Kanade preko SAD i Južne Amerike, Europe i Azije do Australije. Svi koncerti su unaprijed rasprodani, a većina je reprizirana. Mnogi su na koncertima plakali kao što su nekoć plakale mlade djevojke na koncertima Beatlesa. No, grupu Kraftwerk je „New York Times“ odavno nazvao „Baetlesima elektronske glazbe“.

Tijekom svoje karijere, grupa Kraftwerk je nekoliko puta mijenjala članove, pri čemu su do 2009. okosnica kvarteta činili Ralf Hiter i Florian Schneider. Spomenute godine, Schneider je napustio grupu. Bilo mu je 65 godina i kako je rekao – „dosta“. Hütter radi I dalje. Uz njega su Friz Hilpert i Henning Schmitz , koji su u bendu već više od 20 godina. I dalje žive u dobrovoljnom egzilu u Düdseldorfu. Ne daju intervjue. O njima zapravo nitko ništa ne zna. O njima govori samo njihova glazba.

Autor: Saša Bojić

Odg.ured: Ž.Telišman