Državno dirigirani fašizam u Srbiji

DW: U nedjelju su jedni tražili rehabilitaciju Milana Nedića, drugi uzvikivali „fašisti“. Između njih kordon policije. Je li takva slika razlog za brigu?

Branka Prpa: Naravno da jest. Rehabilitacija nečega što pripada baštini nacizma i fašizma opasna je za svako društvo, a nijedno nije imuno od mogućnosti aberacije u tom pravcu u budućnosti.

Kao organizatori skupa navedene su organizacije „Srpski carostavnik" i „Srbska akcija – podvig i borba". Jesu li takve organizacije ipak marginalne pojave?

Nisu, jer od jednog od govornika te organizacije smo čuli da Srpska pravoslavna crkva to podržava. Davno sam i ja imala priliku da vidim da po manastirima u unutrašnjosti Srbije imamo reprinte Ljotićeve literature, poput „Srbi u raljama Jevreja" iz 1941. i 1942. godine. Prema tome, očigledno neki krugovi u SPC-u stoje iza takvih organizacija ili ako ne stoje, vrlo su benevolentni prema njima.

S druge strane, imamo državu koja niz godina relativizira antifašizam kao jednu civilizacijsku pobjedu i problematizira ga onako kako su i nacisti problematizirali humanističku ideju definirajući je kao komunističku. Tako da imamo konglomerat utjecaja koji omogućavaju takvim skupinama da egzistiraju i javno nastupaju.

I okupljaju veliki broj mladih. Mediji javljaju da je jučer među okupljenima najviše bilo tinejdžera.

Ako na Sajmištu, bivšem koncentracijskom logoru, gdje je pobijena ili odakle je vođena na stratište skoro kompletna židovska populacija u gradu Beogradu; ako imamo banjički logor za koji ta djeca ne znaju uopće što je on bio; ako imamo Jajince, gdje su ostaci 60.000 do 80.000 ljudi, a koji služe kao izletište; ako imamo nadgrobne humke kuda voze motore i bicikle i roštiljaju preko vikenda – onda mi kao država nismo uradili ništa da bismo objasnili što je to pored čega prolaze.

Beograd je jedinstveni grad u Europi koji je imao četiri gradska logora na svom teritoriju, ali to nije u korpusu našeg znanja. A država je ta koja brine o kulturnoj baštini svog naroda. Ako je ta kulturna baština koja pripada antifašizmu napuštena, onda ne možemo kriviti tinejdžere što o tome ne znaju ništa.

Pri tom, ekstremne poruke ne nailaze na sankcije. Suđenje neonacistima koji su napali skup u Novom Sadu ulazi u drugo desetljeće, a novi napadi, poput onih na zastupnicu Mariniku Tepić, novinare na projekciji filma u Nišu, ili prijetnje lidera novoosnovane Srpske desnice Miše Vacića, se ne procesuiraju. Je li to poruka ohrabrenja da slobodnije istupaju u javnosti?

Stvar je apsolutno očigledna. Kao iz bajke „Carevo novo ruho". Svi vidimo da je car gol, samo nema nikoga da kaže tu notornu činjenicu. Ako policija ne istražuje, ako sudovi ne sankcioniraju, da li mislite da iza toga stoji država? Da, naravno.

Zadatak policije u državi jest da štiti sigurnost svojih građana, a mi imamo policiju i organe koji ne sudjeluju u zaštiti svojih građana, a super prođete i ako vas ne ubiju. To je iskustvo iz naše bliske prošlosti i vuče se do dana današnjeg, jer je kompletno ista struktura. Sad najedanput ne možeš da nađeš i sankcioniraš one koji prijete novinarima, političkoj opoziciji ili građanima iz organizacija koje se bore za temeljna prava i građanske slobode. Pa pogledajte samo reakcije na vijest da je Nataša Kandić nominirana za Nobelovu nagradu – kakve su stvari osvanule!

Dirigirano i jasno. Ja, evo, trideset godina moram neke notorne činjenice objavljivati, a mi smo kao slijepi. Ne, nitko nije slijep i svi to vidimo. Njih država ne da ne zabranjuje, nego čak stoji iza sudskih procesa u kojima se vrši rehabilitacija ljudi koji su optuženi i osuđeni za ratne zločine. Mi smo valjda jedina civilizirana država u kojoj sud arbitrira na području povijesti, pa kaže – ovo nije to što vi povjesničari tvrdite, nego nešto drugo, jer dođe familija koja se bavi formalno-pravnim pitanjima. To je unikum u ponašanju države prema povijesti vlastitog naroda i Drugog svjetskog rata. Zato ne možemo reći da je država nevina. Ne, nije, sudjeluju u tome.

Znači li to da mislite da će taj proces završiti rehabilitacijom Milana Nedića?

Ne vjerujem, to bi bilo potpuno napuštanje antifašističke političke baštine ove zemlje, jer imate ordinarnog kvislinga koji servisira njemačku okupacijsku vlast u Beogradu i dijelovima Srbije, i nitko ga od toga oprati ne može. To je čovjek koji je sudjelovao u Holokaustu. Uprava Grada Beograda imala je takozvano sedmo odeljenje za takozvane Jevreje i Cigane. Oni su bili ti koji su skupljali Židove po Beogradu i isporučivali ih Gestapou i Nijemcima. Oni su ti koji su držali banjički logor, Topovske šupe, oni su ti koji su hapsili i odvodili antifašiste i strijeljali mladost Beograda. Oni su sudjelovali u njemačkim odmazdama sto za jednog. To nije bio ležerni okupacijski sistem, pa ćemo reći netko je pod krinkom spašavanja vlastitog naroda ulazio u masovni zločin.

Ali proces rehabilitacije je ipak otvorio takvu raspravu. Kakve su posljedice?

Posljedice ste mogli vidjeti u jugoslavenskom ratu, gdje ubijate čovjeka samo zato što je druge vjere ili nacije. Takve stvari smo mi preživjeli u praksi u nedavnoj prošlosti. Mi imamo monstruozno iskustvo iz bliske prošlosti, a onda imamo političke elite koje su bile dio političkih krugova koje su taj rat vodile, tako da teško možemo očekivati da će mijenjati svoj pogled na svijet. Mi ovdje imamo jedan totalitaran obrazac koji se legitimira samo na osnovi činjenice da glavni čovjek koji inkarnira taj obrazac govori o europskom putu Srbije. Ta vrsta levantinske kategorije u govoru i mišljenju je nešto što ne trebamo samo mi detektirati, već i Europa, a ona to očigledno ne radi.

Može li Europa to uopće uraditi kad se i sama bori s desnicom?

Europa je uradila nešto što nije smjela uraditi. Europski parlament je po krivici izjednačio komuniste i naciste, i time su se relativizirali zločini nacizma. Time je poslana poruka da su to dva totalitarna obrasca koja su u suštini ista. Ne, nisu, i u tome i jest cio problem, što ta relativizacija i revizija počinje u Europi s raspravom njemačkog povjesničara Noltea, kojem odgovara francuski povjesničar Furet, i evo ga – počinje relativizacija.

Što bi rekla Hannah Arendt, svatko tko u nacizmu vidi nešto razumno ili racionalno, čini jedan pogibeljni potez za budućnost čovječanstva. Mi smo suočeni s pasivnim odnosom Europe prema tim pojavama, pa sad imamo masovnu rehabilitaciju sudionika Drugog svjetskog rata na strani nacista i fašista, i to se događa u cijeloj istočnoj Europi. Nitko me ne može uvjeriti da se to događa slučajno i da Europa nema veze s tim. Prema tome, Europa se i mora s time suočiti, inače će doći u situaciju kao Njemačka – da su im neonacisti treća politička snaga u zemlji. Te stvari nisu nikad pobijeđene i uvijek ih treba iznova  pobjeđivati.