Domoljublje (ni)je zločin

Tržni je dan u Cottbusu, gradu od stotinjak tisuća stanovnika na samoj granici s Poljskom. Ali pored tabli o ponudi povoljnog voća i povrća stoji i tabla regionalnog lista koji javlja „Novi sukobi u Cottbusu". Napetost je vladala i prije, ali od početka ove godine su i sukobi postali gotovo svakodnevica.

Teško je reći tko je „prvi počeo": na Staru godinu je skupina njemačkih mladića napala tri mladića porijeklom iz Sirije, a kad se jedan od njih sklonio u jednu stambenu zgradu, čuvar zgrade nije samo u zgradu pustio njega, nego i napadače. Tučnjava je prestala tek kad je došla policija, a grad sada provjerava da li da se rastane od čuvarske službe zadužene za te i druge gradske zgrade.

Prošlog tjedna je pak jedan domaći mladić teško ozlijeđen nožem po licu od jednog također maloljetnog Sirijca. Kako se čini, tu razlog nije bila tek netrpeljivost, nego djevojka tog njemačkog mladića gdje su se onda sukobili suparnici. No nedavno se zbio i incident kad je jedan mladić stranog porijekla fizički napao jedan njemački bračni par: rasrdilo ga je što mu nisu pridržali otvorena vrata kao što je zatražio.

Od nepovjerenja do otvorenog nasilja

Prošle subote je policija privela i jednu osamnaestogodišnju djevojku koja je sudjelovala na prosvjedima protiv stranaca u gradu i koja se sukobila s jednim Sirijcem – a onda je napala i policijske službenike koji su došli uvesti red. Samo par sati kasnije je policija opet imala posla kada je petero Nijemaca napalo dvije osobe „stranog izgleda".

Epicentar tih napada je okolica najvećeg gradskog trgovačkog centra Blechen Carre (na naslovnoj fotografiji). On je otvoren do dugo u noć i u ovim hladnim zimskim danima je utočište mnogih koji tamo krate vrijeme – i među domaćim stanovništvom i strancima koji su se našli u tom gradu. „Postalo je gore otkako su došle izbjeglice", kaže nam 32-godišnja Stefanie. „Moj sin je vidio tučnjavu kad je taj dječak bio ranjen, a niti ja se tu ne osjećam više sigurno, pogotovo po noći."

U blizini i Saleh pije kavu. Trideset mu je godina i iz Sirije je došao u Njemačku prije dvije godine. „Mene nisu napali, ali sigurno se može reći da se raspoloženje pokvarilo", kaže nam na gotovo besprijekornom njemačkom jeziku. On je na putu sastati se s kolegom koji se školuje za skrbnika za djecu. „Nema dovoljno kontakata između lokalnog stanovništva i izbjeglica. Mnogi domaći ne žele niti znati da postojimo."

„Previše promjena u premalo vremena"

Zapravo je baš Cottbus grad koji je bio primjer inicijativa integracije došljaka i starosjedilaca: organizirana su „otvorena vrata", razgovori i susreti. Ali zanimanje je bilo skromno, tim više što je Cottbus već dugo jedno od glavnih uporišta neonacista. Još početkom devedesetih su ekstremni desničari u prosvjedima puna tri dana blokirali tamošnji smještaj za tražitelje azila dok ih konačno policija nije uspjela rastjerati. I prošlog vikenda je desničarska organizacija Zukunft Heimat (Budućnost domovine) okupila oko 1.500 prosvjednika koji su u Cottbus došli i iz drugih dijelova istoka Njemačke. Ta skupina je i osnovana kako bi u nedalekom Spreewaldu spriječila otvaranje smještaja za izbjeglice.

Zbog ove eskalacije nasilja, gradonačelnik toga grada Holger Kelch i ministar unutarnjih poslova pokrajine Brandenburg Karl-Heinz Schröter su odlučili kako se više neće primati izbjeglice u obližnji prihvatni centar u Eisenhüttenstadtu. „Može se reći da je bilo previše promjena u premalo vremena", priznao je Jens Glossmann, glasnogovornik uprave grada Cottbusa. Jer u posljednje dvije godine se broj stranaca u tom gradu gotovo udvostručio i s 4,5% došao do 8,5%. To nisu samo izbjeglice u prihvatnim centrima: mnogi kojima je i odobren azil su odlučili ostati u Cottbusu obzirom da je tu i administrativno središte i ima više nade da će doći do posla.

„A tko će pomoći nama Nijemcima?"

„Priznajem da se moglo učiniti više da se lokalno stanovništvo bolje informira", kaže Glossmann, pogotovo što su i tamo stanovnici mnogo manje navikli na „strance" nego što je to u gradovima na zapadu zemlje. A Cottbus je i odličan primjer grada gdje populisti imaju lak posao: u socijalizmu, to je bio uzoran grad s brojnom teškom industrijom. Od te industrije jedva da je išta ostalo, a u međuvremenu se namjerava obustaviti i eksploatacija lignita tako da će vjerojatno nestati još oko 8.000 radnih mjesta.

Zapravo, Cottbus je prošao kroz najgora vremena u devedesetima, ali mjere štednje se još uvijek osjećaju: nedostaje i škola i vrtića, a grad mora i dalje štedjeti. „Trebamo kapaciteta da i lokalnom stanovništvu i izbjeglicama damo posao da imaju nešto što bi radili. A tako onda neće ni odlaziti u kriminal", smatra Glossmann jer je glavni izvor trenja kako „nam stranci otimaju radna mjesta".

Rješenje je za glasnogovornika uprave grada jasno: „Ili trebamo više novca kako bismo se suočili s tim problemom na lokalnoj razini ili to treba postati problem kojim bismo se bavili na nacionalnoj razini. Ljudi trebaju znati da je njihov grad tu da im pomogne."

„Sve ih otjerati"

Christi su 52 godine i još se sjeća što je Cottbus bio u DDR-u i koliko se pažnje davalo gradu gdje se stvarao „radnički raj". Zato je uvjerena: Berlin više ne zanima što se događa u njezinom gradu. „Prepušteni smo sami sebi da izdržimo. Zato i jest toliko građana glasovalo za AfD." Taj grad je doista jedan od rekordera u Njemačkoj: za desničarske populiste je tu glasovalo 24% birača.

Kako bi barem obuzdao trenutnu eskalaciju nasilja, grad je postavio više kamera za nadzor javnih prostora i više je policijske ophodnje, kako u uniformi tako i u civilu. Osobito u trgovačkom centru Blechen Carre česti su i osobni pretresi građana – i često policija mora plijeniti noževe, sprejeve s nadražljivcima... I to ne kod došljaka, nego prije svega kod lokalnog stanovništva. Jer vlada strah.

Christa nije uvjerena da će kamere i ophodnje nešto pomoći: „Pošaljite ih sve nazad. Pogotovo sve one loše. Pošaljite ih tamo odakle su došli."

A što s „lošima" među domaćim stanovništvom? Ili čak i lokalnom posadom vatrogasnog vozila koja je preko megafona na nedavnim prosvjedima neonacista pozdravila „okupljene domoljube"? Tu nam Christa ne zna ništa reći.

Omaru je 29 godina i kaže nam da razumije zabrinutost nekih domaćih stanovnika. Ali nam i kaže kako i osobno doživljava netrpeljivost skoro svakog dana: „Nije svatko tko je došao u Njemačku dobar čovjek. Ali nije niti svo domaće stanovništvo." I on je došao iz Sirije prije tri godine i sad radi u lokalnoj orijentalnoj zalogajnici. „Ponekad dolaze i tu i vrište 'stranci napolje!' Primao sam i pisma na kojima samo piše 'Vrati se kući'. Neki od nas se trude integrirati se, ali tu onda ima posla na obje strane", kaže Omar.